Euforija oko Nobela za pjesnika Dylana se nikako ne stišava, a jedan od njenih zabavnijih aspekata je poplava poređenja i traženja njegovog balkanskog, ili barem ex-YU pandana. I prije Dylana su svijetom hodili momci sa akustičnom gitarom i usnom harmonikom, ali zaista, tek je njegovom pojavom, stvoren kalup o kantautoru u koji su se uklapali bukvalno svi potonji koji sa Dylanom nisu imali bogzna kakve sličnosti izuzev te percepcije. “There's more to the picture than meets the eye…”, pjevao je jedan iz te bezbrojne plejade poređenih.
Imena koja su se pojavila na domaćem terenu su uglavnom očekivana, Đoni Štulić (jeste, “đ”, ne morate se mučiti po Googleu), Bora Đorđević, Đorđe Balašević pa i Arsen Dedić makar se on više hvatao klavira i flaute, pa samim tim nije bio baš prvi u redu poređenja. Interesantno je da se niko nije sjetio jednog Drage Mlinareca koji je u većem dijelu svoje karijere odgovarao opisu, ostavio neke bitne albume za sobom, ali je to ipak premalo ljudi čulo da bi se toga sjetili ovom prilikom. Baš kao ni Darka Rundeka, Zorana Predina (od ovih šire poznatih), a da ne pominjemo seriju slovenačkih kantautora na čelu sa pokojnim Tomažom Pengovom koji bi se prema stereotipu, gitara+glas, uklapali u Dylanove nasljednike. A tek Šobić…
Gostujući na RTRS-u, u “Art-mašini”, i mene su suočili sa takvim pitanjem, pa sam ja dodatno zakuvao stvar tvrdeći da bi to ipak prije bio Goran Bregović. Kako je to bilo izvučeno i u najavi same emisije, osuše ljudi po meni ne znajući da se mislilo o introvertnosti, pa ako baš hoćete i lopovluku koji ovu dvojicu veže na način da su maksimalno sakrivali trag i odbijali da oglase svoje prave namjere. Dylanove “Hronike” su kao autobiografsko djelo više sakrivale nego otkrivale, a Bregine manipulacije su ovdje previše poznate i brojne da bi ih uopšte nabrajali. U pjesničkom djelu nije bilo baš previše poveznica, ali treba biti pošten i priznati da je u Bregovićevom opusu bilo sasvim dovoljno poetskih uzleta da ga se svrsta u rok-pjesnike, naravno miljama daleko od dometa koje je dostizao Bob, ali “Opiši mjesta gdje nas dvoje skupa nikad nećemo ići…”
Branimir je naravno druga priča, vjerovatno u rok-zabranu najveći pjesnik kojeg smo imali, jer Arsen je ipak bio senzibiliteta drugačijeg od rokerskog i mnogo bliži Cohenu. Ipak, izuzev gorenavedenog kalupa Đoni je bio i ostao endemska biljka, u čijoj su se muzici čuli podjednako i sevdah i The Beatles i The Clash. Naravno, otpjevano onim njegovim krikom više nego pjevanjem to je davalo uzbudljivu smješu koja je upravo na Balkanu fantastično djelovala i nije čudo što je njegov kult i dalje ovdje tako živ, nakon toliko godina otkad je zadnji put napravio nešto suvislo. “Uz tihu kletvu, jurim kroz grad, kaput na ramenu, normalna stvar…”, oni koji se sjećaju nastavka znaju o čemu pišem.
Bora je, opet iz jednog drugog ugla mogao da zaliči na trubadura iz Minesote, ali mislim da je sličnost samo u pogledu jačine emocija koje je u svojim najupečatljivijim trenucima, poput “Pogledaj dom svoj anđele”, uspjevao da izazove. Ne treba zaboraviti, a to se baš olako zaboravlja da nije samo društveno angažovan pjesnik, onaj pravi. To je podjednako, ako ne i više, pjesnik ljubavi, a ruinirani Čačanin, je to itekako bio. Ko zna, možda se opet ritne i ispjeva nešto poput: “Kol'ko košta kad unutra plačem?”
Suze. E to nas dovodi na teritoriju koju sam zajedno sa urednicom, Mrs. J.K.T., takođe obradio u “Art-mašini”, poređenje Dylana sa Miroslavom Ilićem kao paradigmom modernog narodnog pjesništva. Pa smo objasnili da su „tears in the beer“ ipak više country specifičnost a s tim zaista najbolje korespondira “Eh, da mogu poslati joj suze, suze bi joj rekle sve”. U oba slučaja riječ je da je narodni pjesnik progovorio apsolutno razumljivim jezikom koji pogađa pravo u metu jer pjeva o najživotnijim mogućim situacijama, a odgovor naroda kroz platinaste tiraže je bio najbolji pokazatelj punoće tog pogotka.
Čini se da su poređenja kojima se danas bavimo, pokazala da je u percepciji konzumenta nezaobilazan element imidž njenog nosioca. Svi navedeni su osim snage svoje poezije nosili i vizuelnu upečatljivost i harizmu, a ukoliko bi se odudaralo od tog, onda bi se dešavalo da neki vanvremenski stihovi prođu nezapaženo. Zar čuvenim Miloševim stihovima: “Sad smo bezbrižni, laki i nežni. Pomislimo: kako su tihi, snežni, vrhovi Urala”, savršeno ne odgovaraju: “Rođeni uz neke reke daleke, gledamo nebo koje pada na nas”? Međutim, Šaper i Divljan, nisu primarno bili prepoznati kao pjesnici, a baš tako ni kasniji dobitnik NIN-ove nagrade, Slobodan Tišma, koji pod pseudonimom, gle koincidencije, Bobo Misteriozo, ispisuje jednu od najljepših i nikad dovoljno valorizovanih pjesama jugoslovenskog rokenrola: “Slušati odjek svojih koraka, niz duge ulice proći, hej, mlekadžijo stani, prospi mleko po ovoj noći. Polivači ulica ti u tome mogu pomoći”.
Na kraju, kad čovjek vidi koliko se prašine podiglo samo u ovom našem zabačenom ćošku oko Dylanovog nagrađivanja, te da ga cijeli život prate poređenja sa svim i svačim, možda nije ni čudo što je ovaj američki Bobo bio i ostao pravi Misteriozo.
Nebojša Ristić
Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.