U danima kada predsjednik pripaja Republici Srpskoj sjeverne provincije Kine; u časovima u kojima Marija Milić putem partikule utvrđuje kvalitet premijerkine pameti; u minutama koje se Vukoti Govedarici čine kao sekunde; u sekundama tokom kojih bivši Vukota i dalje razmišlja o naočarima (dok Jelena Dabarčić o tome sastavlja saopštenje); u tim se časovima čovjek ponekad zapita kuda smo to krenuli i zašto nigdje nećemo stići. Odgovora, čini se, nigdje, pa ih čovjek mora tražiti tamo gdje je najmanje očekivao da će ih naći – u kafanama i na putevima.
U kafanama i na putevima čovjek može da otkrije ponešto malograđanske nadmenosti i suvišak niskoprofilnih strategija koje samo nevaspitana i neobrazovana bevanda može da zove politikom. U kafanama i na putevima čovjek može sresti simbole svoga vremena ukoliko raspozna nešto pod epskim naslagama pudera ili ako ga navigacija nije nasankala. U kafanama i na putevima čovjek može da nauči nešto o vremenu u kojem živi, ali i da shvati prošlo i nazre buduće.
Nedavno sam bio u kafani u kojoj ordinira prekaljena banda (prim, harmonika, begeš i gitara), u kojoj se vino toči u vrčevima, rakija u čokanjčićima i u kojoj konobari počesto zapjevaju sa gostima. Kafana je to u kojoj primaš tiho svira pogođenima na uvo i u kojoj je toga petka jedan Makedonac plakao uz Zajdi, zajdi. Stolovi su bili rezervisani kada smo došli i pred nas je pala hamletovska dilema: stajati uz šank ili tražiti dalje? Ostali smo, pala su početna nazdravljanja, a onda su počeli da dolaze i prvi gosti. Kafana je to, kako rekoh, u kojoj ima još ponešto onog boemskog štimunga, ali je sve bila zalud te noći: banda je počela sa Zvonkovim fijakerom, nastavila sa Tominom Dankom, nekome su i kose pobelele, ali gosti ni da čuju. Pred njih su stizale plate, oni su širili ubruse na koljenima ili ih razvlačili preko kičerastih košuljica, sjevali su selfiji, ali za muziku niko nije mario.
Uporna muzika je, ipak, nastavila. Kretali su se od astala do astala, pokušavali su sa klasicima, poput Cuneta ili sa nekim novijim Halidom ili Pariskim kapijama, ali niko nije pjevao i niko nije kitio poštene akorde. Svi su mumlali sebi u brade ili ispeglanim zlatokosama u dekolte, a primaš je zaludu ponavljao: Noći su ti izrezale čelo, svaka noć je novu boru dala… Sto za kojim je bio onaj Makedonac nije mario za pravila večeri, pa se ponešto i desilo, ali sasvim malo, odnosno nedopustivo nimalo za kafanu u kojoj muzičari koji ne piju (barem na radnom zadatku!) znaju da sviraju Tražiću ljubav novu ili Zapevajte pesme stare.
Harmonika je svaki astal napuštala prazna, ali iskusna je to simfonija, pa kvalitet sviranog nije bio srazmjeran karakteru gostiju. I dok je primaš umornim osmijehom svirao, basista i gitarista udarali kontru, a harmonikaš tražio, gosti su i dalje naručivali plate, namještali selfie mode i u potpisu fotografije stavljali da se, eto, nalaze u kafani u kojoj se vino sipa u vrčevima, rakija u čokanjčićima i u kojoj konobari ponekad zapjevaju sa gostima.
Nekoliko dana kasnije krenuo sam iz Bileće prema Mostaru. Prohladni je padao mrak, na jednoj sumnjivoj raskrsnici smo pogrešno skrenuli, a potom se i nastavili truckati sablasnim pejzažima. Nakon pola sata zbunjene vožnje došli smo do zaseoka milozvučnog imena – Zvjerine. Okrenuli smo se i krenuli nazad, a Vukoti, koji je ljuta Hercegovina, uopšte nije bilo jasno gdje smo i kako smo došli do tog putokaza. Uhvatili smo se ubrzo puta sa kojeg smo mojom malom nepažnjom i velikom samouvjerenošću sišli i krenuli dalje. Gdje? Vile znaju.
Jer, na putu do Mostara, a to je, ako navigacije ne lažu, 95 kilometara, nema nijednog putokaza koji vodi podno Veleža! Ima putokaz za Fatnicu, ima putokaz za Do, ima putokaz za Krivaču, ali za Mostar – nema! Ali, da ne bude sve zasnovano na konstitutivnoj neravnopravnosti valja reći i da se prvi putokaz za Banju Luku nakon Mostara ukazuje tek negdje oko Jajca. Što se onome ko ga je tu postavljao, a nije bio Đorđe Balašević, vjerovatno učinilo kao dobar fazon. Jer, šta će Srbima Mostar? Kud će Hrvati u Banju Luku?
I? Kakve sad ovo veze ima sa odgovorima koje sam pominjao na početku? Ima, kako da nema, građani atinski. Idemo tamo gdje nam nije mjesto, a ne znamo kako da dođemo tamo gdje bi trebali da budemo.
Goran Dakić
Goran Dakić je banjalučki pisac i novinar. Diplomirao na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci, na Odsjeku za srpski jezik i književnost. Objavio romane „Dalj“ i „Petodinarke“. Dopisnik „Dnevnog avaza“ iz Banjaluke.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.