U Sarajevu još uvijek ne jenjavaju polemike po pitanju imenovanja osnovne škole u zaseoku Dobroševići po beznačajnoj kvaziintelektualnoj ustaškoj ulizici Mustafi Busuladžiću, kojeg su partizani, bez suđenja, strijeljali 1945. godine po oslobođenju Sarajeva. Najnoviji impuls besplodnoj raspravi (ako pitomi Dobroševićani žele da im se škola zove po istaknutom intelektualcu, ko im to u demokratiji ima pravo osporavati?), došao je, odlakle bi drugo, do iz istaknutog SDA-ovskog sedmičnog magazina Stav.
Stav je Busuladžićevim kritičarima odgovorio, ni više, ni manje do reprintom autorovog teksta iz ustaškog magazina Osvit iz 1944. godine, a koji (podsjećamo da se radi o vremenu ustaškog genocida, koji još 1942. godine, što se Sarajeva tiče potpuno završen), nosi naslov: “Naša tolerancija”. Ovaj nam tekst, međutim, ne bi bio toliko zanimljiv, jer je, kao i svaki drugi Busuladžićev tekst, ili zbir opšte ustaško-nacističko-antisemitskih, ili jednostavno opšte-glupih mjesta. Ono što je u njemu interesantno je, između ostalih, korijenski krasnopisano, sljedeće opšte mjesto:
“Niko nije ni pomišljao da dirne u vjerski život, koji se je razvijao po katoličkim i pravoslavnim crkvama i samostanima razasutim po čitavoj Bosni, Hercegovini i Sandžaku. Tolerancija, koju su muslimani ovih zemalja pokazivali prema kršćanima i židovima, rietka je a možda i jedinstvena u povijesti europskog kontinenta. Muslimani su u svojoj vjerskoj toleranciji i u svom silno razvijenom osjećaju samilosti i čovjekoljublja, poznatom pod imenom “merhamet“, koji je ovjekovječila i narodna pjesma i predaja, nekada prelaizili granice koje u stanovitim trenutcima ne dozvoljava borba za obstanak i tako išli nauštrb vlastitih probitaka. Mi s punim pravom tvrdimo, da je islam putem tolerancije, koju je do mogućih granica razvijao kod svojih vjernika, najsnažnije utjecao na oblikovanje duhovno kulturne fizionomije zemalja jugo-istočnog sektora Europe, dok se ovaj nalazio u sklopu turske imperije.”
Na stranu što su kraj osmanske vladavine u BiH preživjela svega tri franjevačka samostana, a da jedan od manjaka istorijskih izvora o Srbiji i generalno južnoslovenskim zemljama u srednjem vijeku imamo upravo zbog potpuno spaljenih desetina manastira, crkava, a to znači i biblioteka i arhiva u vrijeme osvetničkog pustošenja tatarskih hordi nakon Bečkoga rata. Ili što “tolerancija” u evropskoj istoriji, svakako, nije izum Osmanskog carstva, već je bila apsolutno pristuna i u carstvu Aleksandra Makedonskog, u Rimskom i Perzijskom carstvu, pa i u srednjovjekovnoj Evropi za Jevreje, koji su povremenim pogromima i istjerivanjima bili podvrgnuti, taman koliko i hrišćani raznih denominacija u islamskome svijetu, radi različitih okolnosti. Imperije prošlosti i sadašnjosti su, zbog samog karaktera širenja na ogromne teritorije, bile tolerantne prema običajima i religijama (Rimsko carstvo čak i više jer je bilo tolerantno kako prema politeističkim, tako i prema monoteističkim religijama), sve dok, dakako, plaćaju porez.
Nije nam, međutim, ovdje namjera da se bavimo Busuladžićevim kvaziistoriozofijama, već da primijetimo da danas dominantni narativ o vječno tolerantnim Bošnjacima, potomcima patarena, naspram doseljenih varvara – Srba, nije izum posljednjega rata 1992. godine, nego je direktno prepisan iz pera fašističkih intelektualaca iz vremena Drugog svjetskog rata. Busuladžić je doduše mala maca za autore Memoranduma bosanskih muslimana Adolfu Hitleru, koji su sebe predstavljali ekskluzivnim potomcima Ilira i Gota naspram doseljenih varvara, koji su “krstom” i “križem” napadali njihovu autohtonu patarensku religiju, što je konstrukcija koja je opšte mjesto savremenog bošnjačkog nacionalističkog narativa.
Međutim, ono što je u cijelom slučaju Busuladžić najinteresantnije nisu stavovi narodnjačkih krugova, koji u cijelom regionu gaje razumjevanje za nacističke kolaboracioniste, već reakcija liberalnog dijela bošnjačke javnosti protiv glorifikacije Busuladžića. Tako je Građanski savez izašao sa inicijativom da se škola u Dobroševićima ne treba nazvati po Majoru ARBiH Mihajlu Petroviću koji je poginuo u borbi protiv VRS, a ne po Busuladžiću jer ovaj “nije bio ni Bošnjak ni Bosanac, nego Hrvat islamske vjere”.
Dakle, mjera građanske bošnjačke multietničnosti je major koji je bio prevaren pričom o toleranciji i multietničnosti i svoj život položio “Busuladžić mejnstrim”, a protiv vojske koja je zastupala, kakvu-takvu većinsku volju srpskog naroda, čije poštovanje je, kao i volje ostalih naroda jedini modus po kojem funkcioniše BiH? Busuladžić je neprihvatljiv jer nije Bošnjak, ili Bosanac, već “Hrvat islamske vjere”, dakle u istoj mjeri kao što je komandant ustaškog HOS-a Blaž Kraljević, ogromnom broju građanskih mislilaca prihvatljiv, samo zato jer se stavio pod komandu “građanina” Alije Izetbegovića.
Opozicioni mislioci dakle ne negiraju osnovu prevarantske busulađićevštine o nekom tobožnjem društvu tolerancije i ejdnakosti za koje je život, tobože, dao major Petrović, oni je, zapravo, utvrđuju samo drugim riječima i drugim imenom. Ako je SDA tekovina busuluadžićevštine, a jeste, a samim time i ideja nezavisne BiH, nadglasavanjem volje jednog od njenih naroda, zbog čega bi nasljeđivanje te politike od strane lijevih partija (SDP, DF, Naša stranka, GS) minus Busuladžić plus prevareni Petrović, trebalo biti prepoznato kao bilo kakva alternativa narodnjačkom SDA-ovskom mejnstrimu? Zbog čega bi političke elite ostala dva naroda, budući da im je Busuladžić kao Busuladžić nebitna ličnost, to trebale pecipirati na bilo koji drugačiji način, nego što percepiraju SDA?
U tom smislu se može odgovoriti i na izvanredno pojednostavljujući osvrt kolumniste portala Vijesti.ba, da srpski i hrvatski, uslovno rečeno, nacionalisti “u svojim sredinama baš poput bošnjačkih kleronacionalista ne dopuštaju, tačnije nemaju nikakvo drugačije mišljenje, ne predstavlja im smetnju da redovno među Bošnjacima zamjećuju odsustvo liberalnog i primat kleronacionalnog, pa čak i onda kada se unutar tog korpusa razvije šira polemika koja se kod druga dva uopće ne dešava.” Šira polemika u Bošnjaka o Busuladžiću postoji u jednakoj mjeri kao i kod druga dva naroda o ulozi kolaboranata i polukolaboranata u Drugom svjetskom ratu, što, dakako, nikada, ili rijetko dovodi u pitanje najosnovniji nacionalni narativ. Pa ipak, ono što što bošnjačkim alternativcima daje busuladžićevsku notu je, upravo to umišljanje o vlastitoj istorijskoj moralnoj unikatnosti koja bi, da nije smiješna, bila apsurdna.
Vuk Bačanović
Vuk Bačanović je sarajevski istoričar, dugogodišnji novinar i urednik. Protjeran od sarajevske javnosti zbog drugačijeg mišljenja.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.
1 komentar
Još jedan vrlo ružan šovinistički tekst protiv Bošnjaka – mržnja se tačno osjeti u svakoj rečenici.
Odrastao sam među Hrvatima, u ratu sam nastradao od pojedinaca Hrvata, ali nikad ne bih mogao negativno ni u podtekstu govoriti o Hrvatima kako to radi Bačanović protiv Bošnjaka sa kojima je , pretpostavljam odrastao.