Izdvajamo

Uhvaćena čitajući knjigu


Pomislim ponekad da je Nikola Vukolić imenovan za direktora Narodne i univerzitetske biblioteke Republike Srpske. Jer samo je on imao i ima takve ideje. Književna staza Deda Mraza. Objavljivanje navodno prve knjige na svijetu u novogodišnjoj noći ili narednom jutru. Kočićeva pera i Kočićeva knjiga. Zaludne besmislice, u duhu one mudrosti koja priziva besposlene seoske popove i pripadajuće mu jariće. Dokoličarenje nadmene palanke rađa kentaurske ideje koje se kasnije pravdaju američkim ili evropskim protomodelima. 

Nekako s proljeća krenula je akcija Njegujmo srpski jezik u kojoj je učestvovala čak i italijanska diva koja kukovima govori sve jezika svijeta. Srpski jezik i pravopis tih su dana čuvali svi, čak i poznati čuvari Srpske, Srba i njihovih budžeta – Milorad Dodik i Emir Kusturica. Kako su i na koji način njih dvojica sa Monikom pod rukom sačuvali srpski jezik i njegov pravopis – to valjda ne znaju ni u odjeljenju za katalogizaciju. Bilo bi lijepo kada bi neko ustanovio koliko je u tim danima potrošeno ka-emova na fotografisanje mnogobrojnih selebritija, štampanje plakata i na zakupljivanje bilborda. Zašto je to bitno?

Sponzorisano

Republika Srpska već deset godina ima lektora za srpski jezik na Univerzitetu “Pajsije Hilandarski” u bugarskom Plovdivu. S obzirom na to da Srbija već godinama gasi svoje lektorate po svijetu i s obzirom na to da RS i Srbija imaju sporazum o specijalnim i paralelnim vezama – nikoga ne treba da čudi što je i bolji od dva entiteta zaboravio da lektorati – te zaboravljene ambasade nad ambasadama – uopšte i postoje. Toliko, zapravo, zaboravio da ih više i ne otvara, a ove otvorene toliko pomaže kao da želi da ih što prije ugasi. I dok lektorati srpskog jezika nestaju (a neki drugi na tim razvalinama itekako nastaju), Dodik se sa sve Monikom fotografiše sa Pravopisom srpskog jezika; Monika uči azbuku, a Džepinino zlatno tele kako da kaže jednu proširenu rečenicu koja po svom sadržaju neće biti prosta.

Niko, naravno, ne sumnja u plemenite namjere te akcije (osim, vjerovatno, mene), ali je trajna odlika ovih prostora da se pare, kojih nikada nema, troše na nebitne, gotovo marketinške i petodnevne spektakle, a da se suštine zaboravljaju ili prepuštaju drugima. Prijatelj je to lijepo i tačno rekao: Svi oni izbore dobijaju na polupričama o identitetu, a niko ništa za taj identitet ne radi i niko za njega, zapravo, i ne mari. Jer, malo će ko dobiti glasove ako se fotografiše sa lektorom do kojeg ne može doći bez pasoša, ali će zato svi pojuriti da aplaudiraju onome ko je stao rame uz rame sa kanskim pobjednikom i Malenom. Nije problem što kandidati to rade, od njih se to očekuje, ali je neshvatljivo da u toj paradi kiča učestvuju i oni koji bi trebali da znaju da se domovina, ipak, ne brani lepotom i osmijehom sa plakata. I taman kada jedna akcija prođe i kada se sve završi sa pretpostavkom da cijeli posao čini slučajni zbir nesretnih okolnosti – eto je nova, još besmislenija.

Pokušavam, iznova i iznova, da shvatim smisao akcije Sedmica zabranjenih knjiga, koju je pokrenula NUBRS, ali zalud. Ne ide, pa ne ide. Taman dođem do Lolite, koju sada svi traže, pa zatiltam. Kažem “traže”; nisam rekao “čitaju”. Elem, pomenuta akcija treba da afirmiše knjige koje su u nekom trenutku, iz ovih ili onih razloga, bile zabranjene. Takav katalog nije teško napraviti; to mogu da urade čak i direktori. Osim onih koji, na primjer, u sedmoj deceniji otkrivaju Genona, a pritom hoće da budu klasici i lektirski pisci. No, vratimo se ovoj “akciji” tokom koje se čitaoci uhvaćeni kako čitaju (zabranjene) knjige fotkaju sa egoztičnim ulovom, a potom žure kući da vide kako je to i koliko puta Hambert Hambert obljubio pohotnu nimficu.

Prvo: kako je akcija krenula tako su svi – i znani i neznani, ali više znani – potrčali među rafe i dali se u potragu: jedni Ruždija, drugi Orvela, treći boksersku dramu sa Dušanovca. Malo mi ide na džigerice ta namještena poza mnogih koji su, eto, baš sada, baš sada kada je akcija krenula, a inače bi ili prije ili poslije, odlučili da je vrijeme da se upoznaju sa zabranjenom klasikom. Prije nisu imali vremena jer su pisali knjige i vodili biblioteke, a poslije neće imati vremena jer će pisati knjige i voditi biblioteke.

Drugo: onome ko je smislio da slika čitaoce koji su se uhvatili Džojsa ili Milera treba dati odren brokule trećeg reda. Jok, more! Pred aparat je trebalo one koji su uzeli Ranka Risojevića, Jovanku Stojičinović Nikolić ili Zdravka Kecmana. Jasno je zašto. Da ne izvodim opet dokaze.

Srećom, Monika i dalje ne zna srpski, ali je pitanje šta će Dodik uzeti: Plodove gnjeva ili Rat i Mir(janu) u BiH?

Goran Dakić

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

Mladić izboden nasred ulice

SB

Hajka na vuka na Ozrenu završena bez lovačkog trofeja

SB

Dodik: „Čuo sam se sa Vučićem, najvažnije da je on dobro“

SB

Čović: U narednih deset dana sastanak SNSD-a, HDZ-a i “Trojke”

SB

Poskupljuje stočna hrana

SB

Vremenska prognoza: Sutra pretežno sunčano i malo toplije

SB

1 komentar

kolega Ponedjeljak, 21.11.2016., 15:54 at 3:54 pm

Au, kakva sramota! Pa, niko ne pomenu Dakiceve knjizice Dalj i Petodinarku. A one su prodate u cak stotinjak primjeraka

Odgovor

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više