Monika Ponjavić: Westworld – Control+Alt+Delete

Trenutak u kojem se Bernard Lou (Jeffrey Wright), ili Arnold Veber, što je anagram njegovog imena (Bernard Lowe/Arnold Weber), potpuno naivno i bez imalo ustezanja, naglas zapitao o kakvim vratima priča Tereza Kalen (Sidse Babett Knusden), bio je trenutak koji je zapečatio dugačku listu tragova i nagovještaja o njegovom pravom porijeklu.

Sa tom rečenicom napetost, već ionako dramatične epizode, naziva „Trompe L’Oeil” što u prevodu doslovno znači „optička varka“, naglo je porasla te se do njenog samog kraja, sasvim logično i sa velikim nestrpljenjem, čekala i zvanična potvrda da je Bernard android, o čemu smo pričali u jednoj od prethodnih recenzija pod nazivom „Westworld: Sanjaju li androidi električne ovce?“. Ovaj naslov, kao što možete i pretpostaviti, nije izabran slučajno. Ideja je bila povući paralelu sa Dikovim (eng. Philip K. Dick) romanom „Sanjaju li androidi električne ovce?“ (eng. Do androids dream of electric sheep?), po kojem je nastao kultni film „Istrebljivač“ (eng. Blade Runner), a koji postavlja pitanje: Šta je to ljudskost i šta tačno definiše čovjeka čovjekom? Dik se tokom svoje karijere najviše bavio upravo tim i sličnim temama o ljudskoj percepciji stvarnosti i prirodi same ljudskosti, te načina na koje ljudsko tijelo, ali i ono ljudsko u čovjeku, funkcioniše u savremenom kontekstu otuđenja i otklona od prirodnog načina života. Suočen sa dijagramom samog sebe, Bernard izgovara, sada takođe već gotovo kultnu, rečenicu: „It doesnt look like anything to me“ (ne liči mi ni na šta), otkrivajući kako nama, tako i prestravljenoj Terezi da on de fakto jeste robot. U pitanju je ključni momenat „Westworld-a“, koji je istvoremeno poslužio i kao najveći šok onoj publici koja seriju nije pratila sa prevelikom pažnjom.

Međutim, da li je on Arnold? U pitanju je još jedna od ideja, pretpostavki, ili bolje rečeno, teorija. Međutim, da li je on Arnold? U pitanju je još jedna od ideja, pretpostavki, ili bolje rečeno teorija, prema kojoj je Bernard zapravo modelovan po uzoru na lik (a možda i djelo) Fordovog (Anthony Hopkins) nekadašnjeg partnera, uz određena poboljšanja, poput apsolutne lojalnosti gospodaru i poslušnosti koja je prati. Jedan od dokaza leži u fotografiji koju smo do sada spominjali već nekoliko puta i kojoj se uporno vraćamo. U pitanju je fotografija na kojoj se vide doktor Ford i njegov androidni otac, gospodin Ford. Kada nam je ova fotografija pokazana, prvi i jedini put, informacija da se na njoj nalaze Ford i Arnold bila je samo djelimično tačna, stvarajući nam pri tom potpuno pogrešan utisak. Ono što se na prvi pogled učinilo neobično na fotografiji koju je Ford pokazao Bernardu, govoreći o Arnoldu, u ovom novom kontekstu postaje nedvosmisleno jasno. U pitanju je naravno upadljivo prazan prostor na desnoj strani fotografije, pored Forda i njegovog oca (zapravo androida). Samo se nameće da tu nedostaje treći lik, Arnold, kojeg on u toj sceni i spominje. Sada, uz nove informacije, jasno se vidi da smo tu scenu gledali kroz Bernardove oči. Prateći analogiju po kojoj Bernard, kao android, nije u stanju da vidi nacrte sopstvenog dizajna (niti išta što bi mu moglo naškoditi), sasvim je logično pretpostaviti da on nije u stanju ni da vidi Arnolda (koji izgleda kao on sam), kao trećeg aktera ove fotografije, ukoliko bi se ta informacija na bilo koji način sukobila sa napisanim kodom i njegovom dotadašnjom percepcijom svijeta oko sebe, te njegovom ulogom u tom svijetu.

Ukoliko je ova teorija tačna, onda bi to značilo da ona dalje za sobom može povući potencijalno niz drugih stvari od kojih je svakako najznačajnija ideja koja potpuni smisao dobija tek onda kada je stavimo u kontekst posmatranja događaja istog protoka vremena, ali u razmaku od trideset godina. Ta ideja predlaže da su, pored toga što paralelno posmatramo razvoj događaja skoncentrisanih oko mladog (Jimmi Simpson) i starog Vilijama (Ed Harris), o čemu smo takođe govorili ranije, razgovori sa kojima je prvih pet epizoda i počinjalo, vođeni ne između Dolores (Evan Rachel Wood) i Bernarda, kako smo inicijalno vjerovali, nego između Dolores i Arnolda. Pretpostavka je dakle da sada pričamo o nekom trećem vremenu i da su prethodne epizode počinjale u periodu prije nešto više od trideset godina, kada je Arnold bio živ, odnosno prije Loganovog i Vilijamovog dolaska u park. Jer zaista, zašto bi Ford poslao Bernarda-robota da otključa skrivene potencijale jednog od Arnoldovih prvih androida?

I, ako Ford već ima potpunu kontrolu nad Bernardom, a ima, što smo vidjeli iz priloženog, zar onda on ne bi do sada već otkrio ne samo da ga Dolores uporno laže (u sadašnjosti) nego i da Bernard provodi svoje slobodno vrijeme otključavajući njen netaknuti potencijal? Zar takvi podaci ne bi bili upisani negdje u Bernardovom tajnom zapisniku aktivnosti, kojem pristup ima isključivo doktor Ford, budući da je on ujedno i jedina osoba upoznata sa činjenicom da Bernard nije ljudskog porijekla. I zaista, takva postavka nema nikakvog smisla. Radije, ovdje govorimo o događajima koji su se najvjerovatnije odvijali u prvim mjesecima njenog nastanka, u trenucima kada je Dolores bila tek novorođenče, a Arnold vršio Tjuringov test nad njom. Kada stvari stavimo u ovu perspektivu, razvoj i njihova postavka konačno poprimaju smisao.

Samim tim, Arnold, a ne Bernard, je taj koji je lavirint upisao u njen kod i koji je dozvolio Dolores da razvija svoju svijest. Arnold, a ne Bernard, je od nje tražio da čuva tajnu njihovih razgovora u strahu od Forda. Arnold, a ne Bernard, je osjećao grižu savjesti, i uvodio književne reference u njeno biće, poput Alise u zemlji čuda. Arnold, a ne Bernard. Trideset godina ranije, a ne sad. Da bi vam bilo jasnije o čemu pričam, pokušajte se sjetiti Bernardovih interakcija sa „domaćinima“ i primijetićete nešto neobično, primijetićete da je Dolores u interakciji sa njim, za razliku od onih sa Fordom, uvijek obučena. Ta razlika i nije neko posebno otrkiće jer se do posljednje epizode činila kao pravilo, međutim, sada uvođenjem Hektora (Rodrigo Santoro) u cijelu priču shvatamo da se ipak radi prije o izuzetku, a ne pravilu, jer je on, za razliku od Dolores, u interakciji sa Bernardom bio u potpunosti nag. Tome u prilog ide i činjenica da je Arnold, kao ljubitelj svojih „domaćina“, insistirao ne samo na njihovoj svjesti koju je želio probuditi nego i na ljudskim osobinama, te generalno njihovoj ljudskoj pojavnosti koja, između ostalog, podrazumijeva i odjeću, što Forda itekako nervira. Dakle, radi se o tri različita vremena, a ne dva, kako smo ranije vjerovali. Najdalje u prošlosti odvijali su se razgovori između Dolores i Bernarda/Arnolda. Koliko daleko – ne znamo, jer nam Logan (Ben Barnes) nije dao tačan podatak kada se to desilo, osim da se desilo prije njihovog dolaska, što bi, sudeći po svim dosadašnjim dokazima, trebalo biti nekih trideset godina unazad. Dakle, radi se o vremenskom periodu u kojem se Lorens (Collins Clifton Jr.) predstavlja kao El Lazo a Vilijam i Dolores tragaju za crkvom i grobljem iz njenih vizija prema Arnoldovim instrukcijama kako bi pronašli centar lavirinta i to u podneblju “uz more”. Riječ je o prostoru trenutno zatvorenom za posjete usljed izgradnje Fordovog novog narativa što je još samo jedan u nizu dokaza da se ova radnja odvija u prošlosti. Posljednje vrijeme jeste sadašnjost u kojoj pratimo događaje skoncentrisane oko Eda Harisa, Tedija (James Marsden), Forda, Mejv (Thandie Newton), Elsi (Shannon Woodward) i naposlijetku razotkrivanja identiteta tragičnog Bernarda, kao i njegove iznenada kontrolisane, hladne i nasilne prirode.

Sedmicama prije ove epizode, a pod velikim utiskom „Izgubljenih“ (eng. Lost) i utemeljene šale, posuđene iz „Zvjezdanih staza“ (eng. Star Trek), prema kojoj su ljudi u crvenim majicama (eng. Redshirts) osuđeni na blisku smrt, očekivala sam da su Terezini dani na ovom svijetu odbrojani s obzirom na jarko crvenu boju koja dominira enterijerom njenih prostora, kako privatnih, tako i poslovnih. Izgleda da je ista ta formula, koja je tako dobro funkcionisala i u „Izgubljenima“ i u „Zvjezdanim stazama“, i ovdje, pred kraj epizode, urodila plodom. Međutim, uprkos tačnim predivđanjima i brojnim teorijama, ništa me nije moglo pripremiti na osjećaj tuge i užasa koji je uslijedio neposredno po završetku ove tragične scene. U pitanju je osjećaj koji nije generisan samo i isključivo podatkom da prema ovoj talentovanoj glumici gajim ljubav i poštovanje još od perioda fantastične danske političke serije „Borgen“, nego i da je do prije samo dvije epizode Arnold bio Terezin jedini pravi prijatelj, ali i ljubavnik, te u krajnoj liniji čovjek, kako u očima publike, tako i u očima ovih šekspirovski tragičnih ljubavnika. Spoznaja da je život samo jedna laž, raskrinkana činom u kojem je trenutak evidentne emotivne uzrujanosti povodom tog saznanja prekinut jednom jedinom komandom, iako očekivana, izvedena je i ispričana zaista maestralno.

Ono što sada ostaje jeste pitanje da li je Tereza zaista mrtva i ako jeste, na koji način će se Ford, savremeni doktor Frankenštajn, opravdati pred upravom Delosa? Šanse su da je njena smrt samo privremenog karaktera, što dalje doprinosi hororu ove epizode u kojoj je, prolaskom kroz misteriozna vrata, Tereza zapravo posvjedočila stvaranju replike same sebe, netom prije nego što će joj se život, ali i sva saznanja o njemu, srušiti kao kula od karata. Ako se sjećate, po ulasku u Fordove misteriozne podzemne odaje, Bernard i Tereza su, pored nacrta poznatih androida poput Dolores, malog Roberta Forda i Bernarda, pronašli i stariju verziju 3D printera koji, iako znatno sporiji, ipak ima mogućnost da stvori androida izvan budnog oka Delosa u Sektoru 17. Pored toga što je ovdje najvjerovatnije riječ o Arnoldovom prototipu printera koji se danas koristi u stvaranju najnovijih verzija stanovnika Westworld-a, sasvim sam sigurna da je android koji smo vidjeli u trenutnoj fazi nastajanja modelovan prema Terezi Kalen (“Your brow, when you are angry but trying to control it, the fine muscles pull into a little arc. It is elegant. Would you mind if I recorded it? I would love to show it to my team”, Bernard u razgovoru sa Terezom). Kako stvari trenutno stoje, to je jedino logično objašnjenje, te način putem kojeg će Ford zadržati svoju dominaciju nad Delosom. Na kraju krajeva to je upravo i fokus Delosovog interesovanja usmjerenog ka imperiji čovjeka koji je uvijek nekoliko koraka ispred svih, uključujući i njih, što nam je pokazao ovim strašnim činom stvaranja androida po uzoru na realne ljude koje ubija u svom podrumu (“They are free, here, under my control”). Gledajući ovakav rasplet događaja s vedrije strane, pod uslovom da nam se Tereza u nekoj od narednih epizoda zaista i vrati u formi androida, velika je mogućnost da će se njen romantični odnos sa Bernardom nastaviti baš kao da se ništa nije ni desilo. CONTROL+ALT+DELETE

Tekst napisala: Monika Ponjavić
Ocjena: 5/5

Monika Ponjavić je arhitekta, teatrolog, teoretičar audio-vizuelne umjetnosti i scenski dizajner. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.

***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE
MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE.
SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU 
TUŽBE.

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.