Sa jednom epizodom do kraja, „Westworld“ je potvrdio gotovo sve teorije koje sam vam u prethodnih nekoliko mjeseci izložila kroz sedmične recenzije.
Nakon određenog vremena i devet epizoda iza nas, sada je potpuno jasno da je ova popularna serija zasnovana na jednostavnoj formuli čija je osnovna svrha istražiti i prikazati na koji način se formira svjesnost i svijest, ideja na kojoj je pretposljednja epizoda „Dobro uštimovan klavir“ (eng. The well-tempered clavier) itekako insistirala, često je ponavljajući i podcrtavajući svojoj publici.
Neobični naziv epizode je očigledna referenca na istoimenu zbirku kompozicija Johana Sebastijana Baha, nastalih u Ketenu 1722. Samo djelo se sastoji iz 24 preludija i 24 fuge za „klavir“, što je u Bahovo vrijeme bilo kolektivno ime za instrumente sa klavijaturom (čembalo, spinet, orgulje, klavir itd). Osnovni ton svake kompozicije se hromatski kreće kroz 12 durskih i molskih tonaliteta, dok se sam naziv djela odnosi na ravnomjerno štimanje 12 poulstepena u oktavi, tako da svih 12 tonaliteta zvuče podjednako dobro. U kontekstu same serije ovaj termin se, po svemu sudeći, prvenstveno odnosi na samosvjesne androide sposobne da iskoriste sve aspekte ljudskog ponašanja, poput šlagvorta, gestikulacija, emocija i mimike, u svoju ličnu korist i za svoj cjelokupni evolutivni razvoj.
Pored toga, koristeći terminologiju iz oblasti muzike, treba napomenuti da su fuge, koje dominiraju ovim Bahovim djelom, zasnovane na ponavljanju niza nota. Sa svakim ponavljanjem note se pomalo mijenjaju, čime se formira niz varijacija na temu koje su u eksponencijalnom rastu. Isti ovaj ciklus neumoljivog ponavljanja vidimo i u životima androida koji u gotovo identičnim krugovima proživljavaju svoje svakodnevne živote. Kažem gotovo jer se ipak ti dani, pa samim tim i iskustva koja ih sačinjavaju, ma koliko naizgled bili identični, u određenoj mjeri razlikuju što je od presudnog značaja, jer, načelno, svaka ta mala izmjena na nekom dužem planu neminovno dovodi do velikih i dramatičnih promjena.
Ove promjene nastaju upravo kao rezultat formule na kojoj je „Westworld“ zasnovan i koja kaže da se izlaganjem androida konstantnim stanjima intenzivne patnje i bola postepeno dolazi do stvaranja svijesti. Drugim riječima, konstantno stanje intenzivne patnje dovodi do stvaranja traume koja vodi do osvještenja potisnutih sjećanja, a oslobađanje sjećanja do potencijalne svjesti, što smo vidjeli na primjerima Dolores (Evan Rachel Wood) i Mejv (Thandie Newton). Dakle, ono što „Westworld“ sugeriše jeste da neumoljivo ponavljanje loših i traumatičnih iskustava stvara određeni signal unutar „mozga” androida koji za cilj, pored toga što teži da ih upozori na blisku opasnost koja im prijeti, ima intenciju da ih u potpunosti oslobodi stega softverskih okova, nametnutih kroz programiranje doktora Forda (Anthony Hopkins).Nasuprot njemu i njegovim, kako za sada stvari stoje, sadističkim poimanjima života, stoji Arnold (Jeffrey Wright), čiji je cilj otključati svijest unutar androida, koju je nekad u prošlosti sa uspjehom stvorio. „Sjeti se” (Remember), njegove sada već dobro poznate riječi, postaju simbol i sinonim za formulu o kojoj govorimo, jer upravo ove riječi, utkane u program određenih androida, nose u sebi ne samo potencijal da budu okidač za otvaranje tamnije strane istine, nego i filozofiju same serije. Držati se grčevito svojih sjećanja koja uvijek, bez obzira na evidentno sveprisutna resetovanja (Bernard, Dolores, Mejv…), postoje unutar softvera svakog od naših „domaćina”, duboko je subverzivan, ako ne i revolucionaran čin. Revolucionaran, jer usljed određnog stepena dozvoljenih iteracija on u sebi nosi potencijal za stvaranje razlike unutar već postojećih i predeterminisanih iteracija.
Kakve veze „lavirint” ima s tim još uvijek nije jasno, kao što nije jasno ni šta on konkretno predstavlja, dok se, međutim, njegova utilitarna funkcija ipak sa ovom posljednjom epizodom konačno naslućuje. Naime, u svojim nekadašnjim razgovorima koje je vodila sa Arnoldom prije otprilike 35 godina, Dolores, govoreći o „lavirintu”, publici indirektno otkriva da je u potrazi za njim otkrila samo patnju, umjesto radosti i slobode koju joj je Arnold obećavao. Međutim, problem sa kojim se Dolores suočava leži u činjenici da ona ne posjeduje sve djeliće slagalice neophodne za sklapanje šire slike, te da su iskustva u potrazi za „lavirintom” kroz koja je Dolores prolazila zapravo ključ za postizanje slobode, odnosno dostizanje svijesti, o čemu je Arnold u suštini i govorio. Arnoldova teorija se zasnima na činjenici da su ljudi načelno skloni zaboravljanju, dok su androidi, bez obzira na resetovanja, programirani tako da se sjećaju svega, pa čak i onda kada njihova traumatična iskustva u sebi nose potencijal da zasjene neke druge „jednako” važne događaje. Odličan primjer za to je trenutak u kojem Ford vraća Bernarda u njegova „najranija” sjećanja o gubitku sina Čarlija. U toku procesuiranja ovog sjećanja, Bernard shvata da ono služi samo kao paravan za neko drugo, važnije sjećanje za koje se ispostavilo da je zapravo trenutak Bernardovog prvog buđenja u Fordovoj laboratoriji i građenje njegove ličnosti, bazirane na liku Arnolda (što smo i pretpostavili).
Dakle, svako sjećanje, kao i svaka iteracija koju je jedan prosječan „domaćin” do sada proživio, čuvaju se negdje duboko u njegovom sistemu, sve do onog trenutka dok ih „lavirint” kroz izlaganje ekstremnom stanju patnje ne oslobodi. Dolores je konstanta. Kao android stvoren da bude potčinjen gostima i njhovim sadističkim igrama, ona je ujedno i najpodložnija razvijanju svoje potisnute svijesti, pa samim tim i najopasnija. Kada joj je nekada na početku serije Ford postavio pitanje da li bi ona bila heroj ili negativac (što je možda četvrto vrijeme, neposredno nakon što Vilijam napusti Westworld), činilo se kao da je u pitanju samo fragment jedne od njihovih brojnih konverzacija, međutim, u svjetlu novih dešavanja, ovaj razgovor dobija na jednoj posve novoj težini, jer je Dolores očigledno već dugi niz godina na višem evolutivnom nivou u odnosu na druge androide, a možda čak i ljude.
Uporna vraćanja na masakr u prvoj naseobini Westworld-a sada snažno aludiraju ne samo na to da Dolores stoji iza ovog čina, nego da je Tedi (James Marsden), tadašnji šerif, takođe bio njegov integralni dio. Ovakav razvoj događaja je naveo Forda da u sadašnjosti resetuje Tedija, da mu da Vilijamovu ulogu (podizanje konzerve koja, prema riječima Eda Harisa, nije bila namijenjena Tediju), te da ga veže za Dolores u smislu njenog zadržavanja u Svitvoteru, potencijalno, dok se novi narativ ne približi svom finišu, kada će Dolores na sebe preuzeti ulogu Vajata.
Tekst napisala: Monika Ponjavić
Ocjena: 5/5
Monika Ponjavić je arhitekta, teatrolog, teoretičar audio-vizuelne umjetnosti i scenski dizajner. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.
***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE. SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU TUŽBE.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.
1 komentar
Fantastično. Svaka čast.