Vuk Bačanović: Žrtva bošnjačka i srpska

Gajenje kulturološkog saosjećanja prema nevinim žrtvama ratova i pokolja i standardni poklič “Da se ne ponovi”, postali su, vremenom, a neki bi teoretičari društva rekli i prirodno, zgusnuća najbanalnijih prigodničarstava i najotrcanijih zamislivih fraza. Navalili najgluplji, najpokvareniji i najgnusniji opskuranti da na sva zvona žale poklane, da im pišu pjesme, da na njihovom spomenu grade političke karijere u još glupljim, pokvarenijim, gnusnijim i besmislenijim organizacijama. Ove riječi ponajbolje opisuju mejnstrim njegovanje sjećanja na masovno stradale, kako u Srba, tako i u Bošnjaka.

Pa ipak, kako politika nije ništa pristojno, ni moralno, već, u najboljem slučaju i sredstvo kontrole štete koju proizvode najgluplji, najpokvareniji i najgnusniji opskuranti (jer nad savjesnima i obzirnima vladavina nije ni potrebna), to smo se prisiljeni, u periodima mira, oslanjati isključivo na njih. Znate, to su ona rana udružena veterana, porodica žrtava, koja, ma kako to bilo politički nekorektno reći, uz rizik dobijanja stotina prijetnji i licemjernih zgražavanja javnog mnijenja, postaju antipod svoje navodne svrhe.

Nedavno sam, tačnije, jučer, izašao sa, već na nož dočekanom, tezom, da, ukoliko nas pod Trampovom vladavinom, Amerkanci ostave na miru još više nego što su nas sada ostavljali, a to znači potpuno, da će to značiti šansu da se konačno svi u BiH, nađemo sami sa sobom i svoju državu uredimo na federalnom principu, tako da, konačno, svako ostvari minimum svojih (sub)nacionalnih interesa.

Taj proces, ukoliko želimo izgraditi stabilnu federaciju, ne bi mogao ostati samo na političkom dogovoru, nakon čega bi svako u svome dvorištu i dalje gradio kulturu isključivosti i huškanja prema onom drugom, “vječnom” istorijskom zlotvoru. Ma koliko to neprijatno zvučalo bošnjačkim ušima, oni koje će valjati najtemeljitije ponovo humanizovati u očima vlastitog naroda, zapravo jesu Srbi.

Postoji omiljena mantra, čak ne utoliko islamista, koliko samonabjeđenih slobodnih bošnjačkih intelektualaca, naprednih Bošnjaka o tome kako Srbi moraju izgraditi kulturu kritičkog otklona prema svim zločinima 90-tih. Kako moraju, dalje, još kritičkije preispitati svoju istoriju, kako bi se dosjetili svakoga, ikada učinjenog srpskog zločina, kako bi sami sebe prepoznali kao ur-zločince, od Načertanija do 21. vijeka, skrušeno zamolili za oprost, ukinuli Republiku Srpsku i priznali smislenost politike Alije Izetbegovića iz 1992. Bošnjaci, s druge strane, trebaju priznati neke sitne izgrede u istoriji tolerancije i uvažavanja drugoga, čak i trenucima, kako je to opisao omiljeni građanski filozof Mustafa Busuladžić, “kada je to za njih predstavljalo pogibelj”.

Ukoliko to ostane dominantni bošnjački stav, od pomirenja i stabilne zajedničke države, ne može biti ništa sve da novoizabrani američki predsjednik ima, bilo volje, bilo mogućnosti da je proglasi dekretom, ona će i dalje biti vreća puna rogova. Šta je, dakle, rješenje? Da Bošnjaci iz svoje memorije izbrišu posljednji rat i sve ono što im je, istorijskog trenutka nedostojna SDS-ova vlast, učinila? Ne. I to ne samo što bi to bilo ultimativno nepravedno, nego i zato što bi to također vodilo rogovima u vreći. Ono što Bošnjaci trebaju uraditi, jeste da prihvate da istorija nije počela 1992. i da Radovan Karadžić nije jedini srpski lider u istoriji.

Ukoliko se pogleda, samo malo, a ne toliko dalje, ukazaće se istorija raskalašeng begovata i njegovih kmetova. Istorija privilegovanih, naspram istorije potlačenih, nepismenih, izrabljivanih. Ne morate biti marsista da shvatite inenzitet klasne mržnje. No, dobro, možda je ova epizoda predaleko. Ne tako daleke 1916. godine Austro-Ugarska monarhija, koju su, u njenim ratnim i ekspanzionističkim politikama tako zdušno podržavali ondašnji muslimanski političari, direktno je skrivila smrt četvrtine stanovnika Srbije, tačnije 1 250 000 ljudi. Nakon te epizode, srpska vojska vojvode Stepe Stepanovića 1918. godine ulazi u Sarajevo, a dotični vojvoda, kojem je, naravno, Sarajevo promptno izbrisalo ulicu u centru grada, održao govor kojim je pozvao na bratstvo ljudi svih vjera. Još malo bliže, mogli bismo se sjetiti oduševljenja muslimanskih prvaka, uključujući samoga reisul-ulemu Fehima Spahu, ustaškom državom, masovnih ubistava, logora, zabranom srpskih kulturno-umjetničkih društava, spaljivanja knjiga, zabrane ćirilice. Pa i zatim te činjenice da su većinu vojske koja je omogućila zasjedanje ZAVNOBiH-a 1943. godine, kada nastaje Bosna i Hercegovina, ista ona koju je bošnjačko rukovodstvo, bez pristanka srpskog naroda odlučilo otcijepiti od Jugoslavije, također činili Srbi.

Ako već govorimo o suočavanju sa prošlošću, onda je zaista antihumano očekivati da se sa njom moraju suočiti jedino Srbi i to na način da ih se predstavlja kao posebno sortu ljudskih izroda i nemani koja zaslužuje oprost samo ukoliko ukine jedinu tekovinu zapadno od Drine koja joj garantuje, kakav-takav opstanak. Tako, sasvim sigurno neće ići. Ali može ići, ukoliko se pomirenje bude gradilo na svim istorijskim činjenicama, a ne samo onima koje su izabrane da služe kao apologetika samo jednoj strani. E tek uz takav konsenzus bi se, u takva kola, po dekretu, upregla sva ona udruženja najglupljih, najpokvarenijih i najgnusnijih. I onda bi i poslužili nekoj svrsi.

Vuk Bačanović

Vuk Bačanović je sarajevski istoričar, dugogodišnji novinar i urednik. Protjeran od sarajevske javnosti zbog drugačijeg mišljenja. 

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.