Uz sav rizik, a koji nažalost i nije nešto pretjerano velik, da do objave ove kolumne ona dobije povod u vidu smrti još nekog od velikana, posljednja u ovoj prokletoj godini će biti ipak posvećena Georgeu Michaelu.
Kako ga već nije dugo bilo u fokusu medija, a i izdanja su mu bila sve rjeđa, on je nekako bio ponajmanje očekivan u ovom društvu. Možda je upravo zato njegova smrt bila najveće iznenađenje, do te mjere da evo i ja pišem o izvođaču prema čijem djelu nisam osjećao takav respekt da bi mi bio dovoljno jak povod za pisanje. Ovo već u najavi, ne samo zbog njegovog upokojenja već i dobro mi poznatog konsenzusa koji vlada oko Georgea kao genija, opasno miriše na blasfemiju, ali nekako mi se čini da je poštenije izreći zašto mislim da je tako. Oportunije bi bilo prikloniti se, naročito u ovom trenutku horskim pothumnim hvalospjevima, ali neka ostane trag da poneko i nije tako mislio.
Wham! – ništa što je kasnije, mnogo kvalitetnije i autorski kredibilnije, odradio ne može da izbriše sjećanje na ovu šećernu tablu. OK, bio je mlad, a kao što bi u “Balkanskom špijunu”, po sjećanju, rekao Dušan Kovačević: “Kad si mlad, ti bi da jedeš, ti bi da j..eš, ali nemaš pare”. Znam da će neki odmah da graknu: A “Careless Whispers” i “Last Christmas”?!
Mogao bih da kontriram i da kažem da je to bilo ljigavo a ne sentimentalno, ali neću.
Iz pijeteta ću samo toliko o Wham!, a u nastavku više o solo-karijeri koja je definitivno učinila da velikom broju publike postane oličenje ozbiljnog umjetnika i ne samo to, već da po njemu počnu da mjere ostale. Tu mora, makar je sad pokasno, da se povuče linija, jer George Michael nikad nije dobacio do visina njegovih uzora. Samo neko ko nije čuo ili nije pomno slušao jednog Ala Greena, Marvina Gayea, Smokeyja Robinsona, Stevieja Wondera… i mogao bih da nabrajam do zore, mogao je da pomisli da u njegovom besprekorno upeglanom, vrhunskom, ali hladno otpjevanom soulu ima… hm, soula. I tu negdje leži glavna caka, a ta je da se svemu tome ne može naći neka ozbiljna zamjerka. Da, kad bi govorili o zanatu, ali muzika, a pogotovo ona primarno crna u svom korijenu, zanat samo podrazumijeva, on nikako nije suština. Toplina, e, to je već nešto o čemu možemo i treba da polemišemo, ali se onda junak naše priče tu nalazi u nezavidnoj poziciji. Neko bi mogao lako da se upita da li bi onda bijelci uopšte trebali da sviraju npr. bluz jer uz sve majstorstvo ne mogu nikad da to rade na način crnih uzora? Dometi Erica Claptona, Duannea Allmana, Stevieja Raya Vaughna jasno govore da nije stvar u boji kože, nego, opet ću ja – u duši. Možda ne bi bilo loše pogledati unplugged verziju “Star People”, pa poslušati malo one prateće vokale…
Ako je ljepota u oku posmatrača, onda je valjda i muzika u uvu slušaoca. Ovo bi moglo u slobodnom izvođenju da dovede do zaključka da je George Michael bio savršeno upakovana forma dovoljna za zadovoljstvo onih koji od muzike ne očekuju previše ili je ne analiziraju preduboko. Milioni ljudi naravno ne mogu biti u krivu, čime želim da kažem da niko ko je napravio planetarni uspjeh ne može nikako biti bezveznjaković i da mora biti neka posebnost u svemu tome. Gorepomenuti snimak, kao i onaj sa tribute koncerta za Freddieja Mercuryja, u verziji “Somebody To Love” su lako moguće sam vrh njegove karijere, te dokaz koliko je bolji bio uživo, naročito pojačan moćnim sviračima gdje je njegov glas napokon dobijao više puta u ovom tekstu pominjanu, vatru i naboj.
Ko zna, možda bi u nekom drugačijem, srećnijem raspletu, sa nekim genijalnim producentom od integriteta, njegova karijera otišla u tom pravcu. Sukobi sa SONY korporacijom, lične drame i perfekcionizam, doveli su do jako malog broja solo-albuma koji su na mahove ukazivali na neki drugi put. George se očigledno trudio svim silama da odbaci sa sebe plašt jeftinog zabavljača te da izgradi percepciju ozbiljnog umjetnika. U momentima kad se manje trudio i rezultati tog napora su bili bolji, spontaniji, a iz jednostavnog razloga što je tu bilo dobrog štofa i što G. M. nije bio čovjek bez istinskog talenta.
Ovako to nikad nećemo saznati, jedino što je bilo izvjesno, to se i obistinilo kroz ovo strvinarsko, medijsko komadanje njegovog privatnog života koji je bio samo njegov i kojeg nije nikad propagirao i nametao kao model. To njegovu smrt dodatno izdvaja od ostalih pokojnika koje su bar po tom pitanju ostavili na miru.
Jedan od arhivskih TV priloga koji su se prvog jutra po tužnoj vijesti pojavili prikazao ga je u rukovanju sa princezom Dianom. Dvoje nesrećnih ljudi u dodiru, zarobljenih u svojem uspjehu i bogatstvu. Različitim putevima do istog došli, a podjednako nesrećni. Prava antička tragedija, ako ništa drugo jedan od glavnih likova je bio Grk, a to je već jako bitan preduslov. Njen glavni junak je u jednom momentu držao nogu za vratom show-bizz aždahi, ne samo njoj nego cijelom svijetom pod sobom, ali u čudnoj igri sudbine aždaha se trgla i usmrtila Georgija, donijela mu smiraj i izbavljenje od patnje.
“And I'll go where I've longed, to go so long, away from tears” (Georgios Kyriacos Panayiotou, 1963 – 2016.).
Nebojša Ristić
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.