Izdvajamo

Vuk Bačanović: Mi, sarajevski Srbi…


Rekao bih da je na svijetu malo takvih kolektivnih osjećaja napuštenosti kao u sarajevskih Srba. Preostalih. A i onih koji su otišli. Sa tom razlikom što su prvi su ostali u svome gradu, a on kao da je izašao iz njih. Ovi drugi su ga ponijeli u sebi da ne bi izašao iz njih. Ali i to je samo neki čudni fantom i ništa više. Ponekad se javi, pa ga otjeraju duhovi novih života, sredina, gradova, država. Kod ovih što su ostali toga nema. Tu su, a kao i da nisu tu. Ostali su radi vezanosti, mnogi i radi duboke griže savjesti koju su osjećali jer su to što jesu, jer su u lokvama krvi svojih sugrađana gledali odraz srpske trobojke i često se stidjeli jer su to što jesu, jer jesu… Ostali uglavnom bića puna tuge koja tumaraju između poltrona koji su se promovisali u njihove lidere i od svoga ikebanstva stvorili unosan biznis i sredine koja ih je, tapšajući po ramenu, duboko i podmuklo prezirala dajući im rasistički oreol “normalnih”, ili “dobrih” u narodu koji je, eto, samo se po sebi razumije, nenormalan ukoliko nije u njihovom statusu.

A kakav je to status? Onih ljudi koji za svaku uvredu moraju reći hvala, a ako već ne kažu onima koji ih vrijeđaju, onda onima koji ih brane jer su “normalni” i prihvataju svoj logičan status, svoje jedino logično mjesto. Marginu i zapećak. A radi se, ustvari, o jednom jako finom svijetu. Razumljivo drugačijem od romanijskih i inih gorštaka, koji ih, također, preziru, baš kao da su bili u njihovim tijelima, što su, možda, potajno i željeli, a onda jedva dočekali da ih mrze kao izdajice, nedovoljno čvrste da stoje na braniku srpstva, države, običaja, dostojanstva. Iako su u Sarajevu od samoga postanka grada, još od onda, kada je u 16. vijeku prezviter Vuk lamentirao nad umanjenjem pravoslavnih i umnoženjem “Agarjana”.

I zaista je ljubav prema vlastitome gradu preostale sarajevske Srbe skupo koštala. Radi nje su zaista gubili dostojanstvo, a da zauzvrat ne bi dobili ništa osim prikrivenog rasizma, a za čiju otrovnu ljubav bi gubili ulaznicu u gorštački svijet Republike Srpske čiji dio su i bez toga jako teško postajali. Možda su Nikola Koljević i Biljana Plavšić najbolji primjer ovih potonjih, koji su to pokušali, ali im to nikako nije uspijevalo. Ishod je bio, manje-više, tragičan.

Ali vratimo se ovima koji su ostali, čija se priča, polako, ali sigurno primiče svome kraju. Oni sada više nemaju nikoga. Nisu više, osim onih koji posve odbace svaku smislenost svoga statusa, a kojih je sada ostalo nimalo, zanimljivi ni otvorenim rasistima koji ih napadaju, niti onima što ih, drugom vrstom rasizma, brane. Nekada u ratu su, kognitivno raspolućeni, bjesnili na “svoje” varvare koji olovom zasipaju nihov dom i ljude koje su voljeli, a da bi onda, izvrijeđani, poniženi, ubijani i silovani potajno priželjkivali da ih vojska tih “varvara” ipak izbavi iz pakla u kojem su se našli. Onda bi ih opet proklinjali. I sve tako u krug. U svim krugovima pakla. Kojima polagano nestaje tog samozapaljivog materijala. Koji gori patološkom dvostrukom ljubavlju. Nesreće i za one koji su odbjegli i za one koji su ostali.

I to je jednostavno usud istorijskih silnica nad kojim ne vrijedi lamentirati, uzdisati i plakati. Mnogi se moralista, a moguće i koji zaostali, sarajevski srpski obrušio na Timotija Lesa, kada je ovaj primijetio da se nikome na Balkanu ne može zamjeriti zbog privođenja kraju procesa naciozgradnje. I najgori prikriveni sarajevski rasista bi na ovo mogao slegnuti ramenima i zaključiti: “Nikome, pa ni Srbima.” I to im i neće biti onemogćeno. Cijena će biti Sarajevo. Njegovo brisanje iz srca, kao što je 1995. godine izbrisano sa geografske karte kao nešto što i nama, fizički pripada. Ali to mnogi od nas sebi nisu željeli priznati. Dok ih snažan udarac nije osvijestio.

Jedan od “prastarih” sarajevskih dokumenata koji je nastao 1713. godine napisali su članovi sarajevske pravoslavne crkvene opštine. Pišući patrijarhu Mojsiju Rajoviću ističu da su jedno sa “ostalim narodom i zemljama našega jezika srbskoslovenskago”. To je tako i ne može biti drugačije. Jedini put kojim se može ići.

Vuk Bačanović

Vuk Bačanović je sarajevski istoričar, dugogodišnji novinar i urednik. Protjeran od sarajevske javnosti zbog drugačijeg mišljenja. 

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

Vlada Crne Gore: Porodicama civilnih žrtava ratova po 100.000 evra

K1

Dodik: Odluke neustavnog Tužilaštva BiH ne važe u Srpskoj

K1

Kako je dolar postao vodeća valuta u svijetu?

K1

Rudnik stao, šteta ostala: Porodica iz Baraća čeka pravdu (FOTO)

K1

Dodik: Pozdravljam inicijativu za održavanje referenduma o novom Ustavu Srpske

K1

Tužilaštvo BiH formiralo predmet protiv Miloša Bukejlovića

K1

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više