“I love myself more than I love my neighbor…more than God!”
Ova rečenica, koju izgovara papa Pije XIII (Jude Law), odličan je prikaz i sredstvo kojim možemo okarakterisati prvi čin serije “Mladi papa” (eng. Young Pope), italijansko-špansko-francuske koprodukcije, u režiji velikog Paola Sorentinija (Paolo Sorrentini) poznatog po filmovima “Div” (Il Divo), “Velika ljepota” (La Grande Bellezza) i “Mladost” (Youth). Radnja se dešava u vrijeme početka pontifikata pomenutog pape, koji je u kardinalskim zakulisnim igrama praktično izabran greškom. Rođen kao Leni Belardo, Britanac Džud Lou igra prvog američkog papu (odlično skidajući američki naglasak) koji za doručak pije “Cherry Coke Zero”, mušku verziju dijetalne koka-kole (marketinški trik), dok mu društvo, između ostalih, pravi Dajana Kiton (Diane Keaton) u ulozi Sestre Meri. Odlični Lou, kojem je ovo sigurno najznačajnjia uloga do sada, na izvanredan način je odigrao i prikazao lik i djelo duboko ciničnog, radikalnog desničara pape Pija, koji cigaretu naprosto ne vadi iz usta. Njegov lik, modelovan po uzoru na antiheroja novog doba, poput likova iz brojnih drugih serija (Mad Men, Homeland, Lost, House of Cards itd.), predstavlja otjelovljenje svih onih osobina koje čine uspješnog muškarca današnjice. On je u svojim četrdesetim (47), moćan, ambiciozan, nemilosrdan, harizmatičan, problematičan, potpuno svjestan vremena u kojem živi i spreman da iskoristi sve što mu ono nudi, smatrajući da je to njegovo lično pravo. Modelujući svoj javni identitet prema savremenosti u kojoj postoji, on postaje misteriozni papa, nevidljivi papa, rok zvijezda poput Kjubrika, Selindžera, Benksija i Daft Panka, što Sorentino uspjeva da dočara bez greške, kako u vizuelnom tako i zvučnom smislu.
Džud Lou nikada nije bio bolji. Pokušavajući se sjetiti neke od njegovih prethodnih uloga za koju sa punim uvjerenjem možemo reći da je bila nadprosječna, životna, ostala sam praznih ruku. Iako je Lou poznat svima i iako je u pitanju holivudski glumac prve, takozvane A kategorije, nijedna od njegovih dosadašnjih uloga nije bila karakterna, niti se u moru drugih uspjela izdvojiti kao posebna. Tu su „Gataka“ (eng. Gattaca), „Hladna planina“ (eng. Cold Mountina), „Talentovani gospodin Ripli“ (eng. Talented Mr. Ripley), „Vještačka inteligencija“ (eng. Artificial Intelligence), „Avijatičar“ (eng. The Aviator), „Bliskost“ (eng. Closer), „Alfi“ (eng. Alfie), „Zaraza“ (eng. Contagion), „Ana Karenjina“ (eng. Anna Karenina), „Šerlok Holms“ (Sherlock Holmes) i tako dalje, filmovi režisera poput Majka Nikolsa, Stivena Soderberga, Terija Gilijama, Stivena Spilberga, Martina Skorsezija i drugih. I pored očigledne popularnosti i uspjeha na blagajnama, nijedna od ovih ostvarenih uloga, kao i nijedan od ovih velikih režisera, nisu iz Loua uspjeli izvući ono što je izvukao Sorentino. Čini se kao da Lou do sada, kao glumac, nije ni postojao, te da ga je Sorentino, na našu sreću, zapravo tek sada, sa ovom ulogom, otkrio. I hvala mu na tome.
Sama priča koju prati ova inteligentna i krajanje zabavna serija vam možda na prvi pogled neće biti interesantna, možda će vam čak biti i dosadna, možda začudna, pretjerano i bespotrebno ispresijecana, bez kontinuiteta, bez jasnog početka i kraja. Možda će vam se činiti kako je sama sredina serije razvučena, da govori o nekim nevažnim stvarima i da pravi otklon od svog težišta i centralnog lika, pape. Možda ćete se čak i zapitati čime se ova serija zapravo bavi, ako se uopšte ičim i bavi, a nije isključeno ni da ćete se do samog kraja prve sezone pitati ko je uopšte ovaj papa. Možda će vam se činiti da serija u potpunosti može da se osloni živeći isključivo na osnovu svoje prve i posljednje epizode, da joj ostalih osam epizoda nije ni potrebno, da se bez njih može. Međutim, ovo je serija kao nijedna druga i to biste uvijek trebali imati na umu dok je gledate. Satkana iz niza gotovo nadrealnih tabloa, uokvirenih savršeno odabranom (često elektronskom) muzikom, Sorentino stvara snenu atmosferu anksioznosti gdje vrijeme poprima neku posve novu dimenziju, a njena magičnost se s vremena na vrijeme čini kao da je izašla iz blistavog uma Mihajila Bulgkova.
U centru svega stoji, naravno, mladi papa, inteligentan, radikalan, tašt, nepredvidiv i ljut; ljut na djetinjstvo koje je imao, a koje mu je oduzeto onog dana kada su njegovi hipi roditelji odlučili da ga zauvijek napuste i odu u Veneciju. Venecija, kao pandan Vatikanu, tako postaje njegov Sveti gral i čežnja, a potreba za majčinskom figurom, koju pronalazi u liku sestre Meri, konstantno stanje njegovog uznemirenog bića. Sorentinova odluka da nas sa likom pape upozna upravo u takvom kontekstu postaje okosnica serije koja preispituje iste one ljudske teme kojima se bave i sve druge serije koje volimo. Vatikan je ovdje samo kulisa, ili gotovo samo kulisa, a Leni napušteni dječak željan roditeljske ljubavi. Iako vam se možda na prvi pogled ne čini tako, ova centralna tema dominira apsolutno svakom epizodom, prateći Džuda Loua na putu njegove transformacije iz Lenija Belarda, siročeta na vrhuncu krize svoje vjere, u Papu Pija XIII, vrhovnog poglavara Katoličke crkve. Prva sezona tako suštinski ujedno predstavlja i prvu stepenicu na tom putu, te puni krug koji počinje u Vatikanu, na trgu Svetog Petra, a zatvara se u Veneciji, na trgu Svetog Marka. Odabir ovih gradova nije slučajan, kao što ništa u Sorentinovom radu nije slučajno. Izbor Vatikana je naravno logičan i posve jasan tako da o njemu i ne treba posebno govoriti. Venecija, sa druge strane, po svemu sudeći (a posebno finalu prve sezone) predstavlja aluziju na činjenicu da ovaj papa, u najmanju ruku, nije kao ostali, niti je, uključujući i njegovu blesavu svitu (i jednog kengura), sa ovog svijeta. On je kontra svega, hirovit i neuobičajen, svetac.
Makijavelizam 21. vijeka, te način na koji je beskrupuloznost katoličkog svijeta, ali i svijeta uopšte, prikazana u seriji “Mladi papa” podsjeća na “Kulu od karata”. Kažem podsjeća, jer su u pitanju isti svjetovi, međutim, sada prikazani kroz prizmu različitih zanimanja, doduše jednako političnih, te dijametralno posve suprotnih likova. Papa Pije XIII je sve ono što Frenk Andervud nije, niti će ikada biti. Sorentinov pristup nije iznevjerio, kao što smo mogli i pretpostaviti, jer se ovdje radi o reditelju sa tako rijetko instančanim osjećajem za estetiku i simbolizam, kojim ovo djelo obiluje. Svaki kadar, svaka replika, kostim, muzička numera, kao i svaki simbol koji bira, on bira sa razlogom i jasnim ciljem. Štaviše, koristeći vizuelni identitet takozvanog “lošeg momka” kao svoju glavnu referencu u modelovanju ovog, uskoro već kultnog lika, služeći se pri tome “Rej Ban” naočalama i cigaretama (koje su u posljednjih dvadesetak godina postale apsolutni sinonim za zlo) kako bi ga dalje upotpunio, Sorentinu je pošlo za rukom da, u inverziji, napravi antipod svega onoga što bi Vatikan trebalo da predstavlja. Tako cigarete, sunčane naočale i iskrenost postaju papini jedini “grijesi”. Djelić Sorentinove duboke slojevitosti možemo ilustrovati i majstorskim potezom postavljanja Vilendorfske venere u papinu kancelariju, te poigravanjem sa interpretacijama ove minijaturne statue, koju Papa vidi kao simbol majčinstva i zato je zadržava, dok je njegov “smrtni neprijatelj” kardinal Vojelo (sjajni Silvio Orlando), zakleti fan Napolija, posmatra kroz prizmu senzualne seksualnosti.
Još jedna sadržajna vinjeta potiče iz iste prostorije, a radi se o futuristički dizajniranom globusu koji Papa Pije koristi kada upućuje kardinale na putovanja kazni ili nagrada. Ovaj predmet toliko odudara od klasičnog enterijera prostorije, odslikavajući karakter samog pape koji kao meteorit iz špice upada u konzervativnu i okoštalu atmosferu Vatikana, kao dah svježeg vazduha.
Gledajući sa određene distance, “Mladi papa” je jedna od mojih omiljenih serija, ne samo iz 2016. godine, nego uopšte. Tome u prilog ide i činjenica da kada bih mogla da biram između raznih čudesnih svjetova kojih smo do sada bili dio, ne samo čitajući Tolkina, Džoanu Rouling, Martina, Kerola, Dojla, Luisa i druge, nego i gledajući njihove svjetove kako oživljavaju na malim ekranima kroz razne interpretacije, možda će zvučati čudno, ali zaista, kada se sve sabere, bez puno razmišljanja, između svih ovih ponuđenih svjetova izabrala bih Sorentinov Vatikan, čudesni svijet Pape Pija XIII, u nadi da neću završiti kao kardinal Ozolins… Kečikan, Aljaska.
Tekst napisala: Monika Ponjavić
Ocjena: 5+/5
Monika Ponjavić je arhitekta, teatrolog, teoretičar audio-vizuelne umjetnosti i scenski dizajner. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.
***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE. SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU TUŽBE.***
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.