Već skoro dvije decenije, čudesni svijet čarobnjaštva „Harija Potera“ (eng. Harry Potter), autorsko djelo brilijantne Džoane Rouling (J.K. Rowling), osvaja čitaoce i ljubitelje filmova širom svijeta. Prva knjiga, „Hari Poter i kamen mudrosti“ (eng. Harry Potter and the Philosopher’s Stone, 2001), napisana je 1997. godine, a svoju ekranizaciju je doživjela svega četiri godine kasnije. Moja sestra je tada imala nešto više od osam godina (ja devetnaest), a sami odlasci na „Harija Potera“ su tokom narednih godina postali naš ritual.
Deset godina kasnije, kada je izašao „Hari Poter i relikvije smrti“ (eng. Harry Potter and the Deathly Hallows, 2011), posljednji dio ove sage, ona je bila maturant. Danas, pet godina kasnije, ritual zajedničkog odlaska u bioskop je nastavljen. Širom svijeta, generacije djece rođene tokom ranih 1990tih odrastale su prateći doživljaje malog čarobnjaka i njegovih drugara, uključujući i moju sestru, koja nije bila izuzetak. Džoan Rouling je tako stvorila fenomen koji je, zaista, u određenom smislu, obilježio taj period vrtoglavim rastom popularnosti, do globalnih razmjera. Ove generacije su rasle paralelno uz svog omiljenog lika, čekajući nestrpljivo godinu za godinom novu knjigu, a za njom i novi film, što je jedinstven slučaj u istoriji književnosti za djecu. U periodu eksplozije interneta i video igara, upravo je snaga i inventivnost ove priče uspjela da djecu privuče knjizi i čitanju, kao i da žanru fantazije pokloni jedan nov, svjež i savremen svijet.
Baziran na istoimenoj priči Džoane Rouling iz 2001. godine, „Fantastične zvjeri“, smještene nekih sedamdeset godina prije rođenja Harija Potera, prate mladog zvjerologa Njuta Skamandera (Eddie Redmayne) na njegovom putu ka Arizoni, u Americi. Kada izgubi svoju dragocjenu torbu, dom širokom spektru eklektičnih fantastičnih stvorenja, introvertni i stidljivi Njut će, uz pomoć Normalca Džejkoba Kovalskog (Dan Fogler) napraviti haos na ulicama Njujorka, svoje prve destinacije.
Naziv ovog filma, odnosno serijala, baziran je na nazivu udžbenika koji će Skamander napisati 1927. godine, odnosno godinu dana nakon ovih dešavanja u Njujorku. U pitanju je knjiga koju Hari čita neposredno prije svog odlaska na školovanje u Hogvorts (eng. Hogwarts) gdje će je takođe naći kao sastavni dio obavezne literature. Uvod za „Fantastične zvijeri“, u kojem stoji da svako čarobnjačko domaćinstvo treba da ima barem jedan raskupusani primjerak ove knjige, te da će ona biti prvo čarobnjačko štivo dostupno Normalcima, napisao je čuveni profesor Albus Dambldor, nekadašnji prijatelj Gelerta Grindelvalda. Nastala kao sabrano djelo Skamanderovih dugogodišnjih putovanja i istraživanja, knjiga „Fantastične zvjeri i gdje ih naći“ predstavlja jednu vrstu enciklopedije koja za cilj, pored toga što vrši klasifikaciju i kategorizaciju ovih čudnovatih bića, ima i generalno prosvećenje kako čarobnjačke zajednice tako i zajednice Normalaca. Radi se o pedeset drugom izdanju knjige koje je prikazalo otprilike sedamdeset pet vrsta klasifikovanih u pet kategorija od strane Ministarstva magije, a koja izgleda ovako: „XXXXX Potvrđeno da ubija čarobnjake/neukrotivo i nepripitomljivo; XXXX Opasno/iziskuje specijalističku obuku/samo vješt čarobnjak može s njim da izađe na kraj; XXX Iole sposoban čarobnjak može izaći na kraj s njim; XX Bezopasno/može se pripitomiti; X Dosadno.” U filmu se tako pojavljuje more bića različitih kategorija, od kojih su meni lično najinteresantniji Raznosorog (eng. The Erumpent), Drvobrižnik (eng. The Bowtruckle) i Njuškavac (eng. Niffler), o kojima bih vam voljela reći nešto malo više, parafrazirajući riječi samog pisca.
Naime Raznosorog, klasifikovan kao vrlo opasno biće u kategoriji XXXX, je velika siva afrička zvjer ogromnih moći, koju iz daljine često miješaju sa nosorogom. Kada dođe u kontakt sa čovjekom Raznosorog generalno neće prvi napasti osim ako je debelo iznerviran međutim, ukoliko krene u juriš, rezultati su često katastrofalni. Njegov rog može probiti sve, a u sebi sadrži smrtonosnu eksplozivnu tečnost koja će raznijeti sve što dotakne. To je upravo jedan od razloga zbog kojih su Raznosorozi malobrojni, s obzirom da mužjaci često raznesu jedne druge tokom sezone parenja.
Drvobrižnik, Njutov bezopasni ljubimac pod nazivom Piket (eng. Pickett), je stvorenje koje čuva drveće i može se pronaći uglavnom na zapadu Engleske, jugu Njemačke i u određenim skandinavskim šumama. S obzirom da je jako mali (maksimalne dužine do petanest centimetara) i naizgled sačinjen od kore drveća i grančica, Piketa je veoma teško zapaziti. Miroljubivo i stidljivo stvorenje, Drvobrižnik je u stanju da svojim dugim prstima iskopa oči svima koji pokušavaju da naude njegovom domu. Umilostivićete ga jedino ukoliko mu poklonite biljne vaši. U tom slučaju će ostati miran dovoljno dugo kako bi čarobnjak ili vještica mogli sebi otkinuti granu sa drveta koje Drvobrižnik štiti, za pravljenje čarobnih štapića.
Britanska zvijer Njuškavac, klasifikovana kao srednje opasna, pufnasto je i crno krtičasto stvorenje velikog kljuna, sklono svemu šljaštećem. Drugim riječima, kleptoman. U svijetu Normalaca ono je poznato i kao platipus ili čudnovati kljunar. Iako su generalno nježni i umiljati, mogu biti veoma destruktivni prema tuđim stvarima i gotovo se nikada ne smiju držati u kući.
Gledati kako ovi divni proizvodi fantastične mašte jedne samohrane majke oživljavaju na velikom platnu bilo je jednako fantastično iskustvo. Odabir glumaca koji su ponijeli glavne uloge u ovoj fantaziji ispostavio se kao puni pogodak, pa čak i kada je riječ o Ediju Redmejnu, koji, moraćete priznati, i nije jedan od najharizmatičnijih glumaca trenutno u igri. Ipak, njegov prikaz zbunjenog Njuta Skamandera Salamandera, kojem pogledati svog sagovornika u oči predstavlja veći napor od borbe sa mračnim silama Njujorka, je svakako osvježenje, pogotovo ako u obzir uzmemo tipove posljednjih nekoliko uloga koje je Redmejn igrao. Ljepota ovog svijeta ogleda se i u istaknutoj dinamici ljubavne priče između Kvini (Alison Sudol) i Džejkoba, nevjerovatnog para koji i nije obećavao. Harizma ovih odličnih glumaca, kontekst u kojem su se našli, ali i spretno napisan kraj, uspio je stvoriti onaj dobro poznat osjećaj topline i sreće kada gledamo događaje iz svijeta Harija Potera. Ovdje, naravno, ne mislim isključivo na romantični aspekt odnosa između dva nesuđena svijeta, nego i na one male stvari – poput opaske da je američki Ilvermorni (eng. Ilvermorny) najbolja škola čarobnjaštva na svijetu (iako mi znamo da je to Hogvorts), Džejkobove pekare čija nas je atmosfera vratila nazad u Hogsmid (eng. Hogsmeade), američke verzije riječi „muggle” sada, vrlo zabavno, preimenovane u „no-maj”, pominjanje kvidiča i tako dalje – koje ovo iskustvo čine dragocjenim i koje samo fanovi mogu razumijeti, što je jedna od presudnih stvari za naš odnos i doživljaj ovog filma.
Međutim, nije sve tako svijetlo. Pored toga što je ritam filma naglo stao gotovo u startu, odnosno tokom prvog čina, kada se Njutu i Džejkobu pridružila Porpentina Goldstajn (Katherine Waterstone), da bi tek nakon izvjesnog vremena postigao prijeko potrebnu dinamiku, jedan od glavnih problema bio je osjećaj konfuzije u smislu pravca kretanja samog scenarija. Gotovo dva sata, koliko film traje, dešavanja su bila koncentrisana uglavnom na građenje i istraživanje odnosa između fantastičnih zvjeri i čarobnjaka, fantastičnih zvjeri i Džejkoba, između čarobnjaka i Normalaca i tako dalje, da bi film odjednom, sasvim naglo, promijenio ne samo tematiku, nego i generalno svoj ton, pretvorivši se u tipičnu holivudsku akciju u čijem centru se nalazi kompletno i totalno uništenje Njujorka, kako to obično u filmovima sa sjedištem u Velikoj Jabuci i biva. Teška, mračna atmosfera filma, originalno namijenjenog djeci, takođe nije nešto posebno doprinijela; a njen osnovni problem leži u izboru režisera koji je pao na Dejvida Jejtsa (David Yates) poznatog po generalnoj desaturaciji posljednja tri dijela ove sage („Hari Poter i Red feniksa“, „Hari Poter i Polukrvni princ“, „Hari Poter i relikvije smrti“), koja je ovdje ipak poprimila malo boje. Iako odličan režiser, koji je zaista obavio sjajan posao na prethodnim filmovima, i stvorio vrlo realističan prikaz Njujorka tokom depresije 1920tih, Jejtsov izbor da u priču uvede kreativnog direktora i scenskog dizajnera Džejmsa Hembidža (James Hambidge), stručnjaka za distopiju i autora svjetova poput Gotama u Nolanovom „Mračnom vitezu“ (eg. The Dark Knight), Tarzanove džungle itd, možda je bio malo radikalan u kontekstu same priče. Da li ove nedostatke treba pripisati američkoj postavci, što je takođe jedna od novina koja nas je izmjestila iz dobro poznatog konteksta i vrlo odmjerenog britanskog društva, nije jasno. Međutim, ono što je kristalno jasno jeste da je poigravanje Džoane Rouling sa kulturološkim stereotipima u ovom filmu nanovo pokazalo njenu visprenost i odličan smisao za humor, zbog kojeg smo samo djelimično, i zavoljeli svijet Harija Potera.
Tekst napisala: Monika Ponjavić
Ocjena: 4/5
***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE. SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU TUŽBE.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.