„Toni Erdman” (Toni Erdmann), čiji se naslov oslanja na čuveni alter-ego komičara Endija Kaufmana (Andy Kaufman), je njemački film, dug tri sata, bolno tužan, na momente jako smiješan, gotovo konstantno neodređen i krajnje čudan, koji je režirala Njemica Maren Ade (Maren Ade).
Ade još uvijek nije poznata široj publici, posebno američkoj, međutim, njena reputacija na međunarodnoj festivalskoj sceni već neko vrijeme raste geometrijskom progresijom. Tako je u posljednjih deset godina, koliko je aktivna, ova vješta rediteljka dobila brojne nagrade, pa između ostalog i Specijalnu nagradu žirija na Sandens festivalu (The Forest for the Trees), Srebrnog medvjeda u Berlinu (Everyone Else), tri FIPRESCI nagrade (Everyone Else, Toni Erdmann), te titulu najboljeg filma, režije i scenarija na godišnjoj manifestaciji Evropske filmske nagrade (European Film Awards) u decembru 2016. za film „Toni Erdman”.
U kratkim crtama, film prati šezdesetogodišnjeg Vinfrida Konradija (Peter Simonischek), razvedenog profesora muzike, hipika sa izraženom strašću prema bizarnim podvalama i izvođenjem lažnih identiteta, a počinje njegovom odlukom da se ponovo poveže sa svojom kćerkom Ines (Sandra Huller), koja gradi karijeru poslovnog savjetnika na polju naftne industrije, sa trenutnim sjedištem u Bukureštu, Rumunija. U pitanju je priča o ljubavi između zabrinutog oca i kćerke radoholičarke, njihovom odnosu i njegovom nastojanju da joj, u činu niza bizarnih intervencija, pomogne. Ona je staložena, ambiciozna, hladna i predana svom poslu, potpuno svjesna realnosti u kojoj živi, dok je on, iako takođe svjestan realnosti u kojoj živi, njena sušta suprotnost. Činjenica da naslov, odnosno Vinfridov alter-ego, doslovno znači Toni Čovjek sa dvije noge na zemlji ili Toni Ovozemaljski (od njemačkog “erd”, što znači zemlja i “mann”, što znači čovjek), samo dalje doprinosi neobičnosti samog filma i smislu za humor koji Nijemci inače nemaju (iako sam ja upoznala jedan primjerak koji dokazuje suprotno). Dihotomija između ova dva svijeta, svijeta neljudskog pragmatizma i svijeta humanog liberalizma, tako postaje centralna teža ove priče, koja je na makro planu zapravo stopostotno Njemačka priča.
Unutar intimnih okvira ove naizgled prizemne priče o odnosu kćerke i oca, Ade je zapravo u potrazi za otkrivanjem i izučavanjem velikih ideja i još većih pojava, koje će u procesu vrlo vještog međusobnog prožimanja stvoriti meta narativ njenog trećeg dugometražnog igranog filma. Ideje kojima se ona ovdje bavi su univerzalne, a opet nekako lokalne, jer se radi o korupcijiji utkanoj u svaku poru politike, ekonomskoj eksploataciji neoliberalnog svijeta i nehumanoj ravnodušnosti savremene Evrope, sa Njemačkom na njenom čelu.
Kulturno-istorijski kontekst Njemačke se ovdje vidi kroz tretman tri generacije jedne porodice, gdje svaka nosi vidne karakteristike svog vremena. Od latentnog nacizma Inesine bake, preko naivne lepršavosti Vinfridove hipi generacije, pa sve do otuđenosti generacije bez ikakvog moralnog kompasa, nastanjenoj u svijetu kojem pripada Ines, nemilosrdnom i hladnokrvnom korporativnom imperijalizmu. Radnjom smještenom u Rumuniju podcrtava se nezaustavljivo osvajanje posljednjih tragova Evrope koja nije pod čizmom četvrtog rajha – Evropske unije, ali, osim same geopolitičke kritike savremenog evropskog društva, ovaj kontekst dodatno prikazuje hitnost sa kojom Vinfrid pokušava da svoju kćerku otme od tog bezličnog, bezdušnog i proračunatog svijeta.
Na samom početku, filmom apsolutno dominira Vinfrid kao izolovani, usamljeni učesnik ovih visoko blesavih igara koje prijete da poremete prirodni poredak svijeta u kojem živi njegova kćerka, da bi mu se ona kasnije sama priključila, stvarajući tako svojevrsni jin jang, koji do samog kraja uspješno balansira između komedije i tragedije, što “Toni Erdman” u suštini i jeste. Prefinjeno i nijansirano Maren gradi film koji ima za cilj da pronađe neku vrstu ravnoteže u duboko neuravnoteženim modernim vremenima u kojima živimo. Drugim riječima, “Toni Erdman” je naš životni trener, i pouka da svijet u kojem postojimo postaje nezaustavljivo sve tragičniji i tragičniji, ukoliko mu dopustimo da nam oduzme ono naivno, dječije u nama, te da najveća životna opasnost zapravo leži kako u našem gubitku smisla za humor, tako i u našem gubitku otvorenosti za prihvatanje drugog, drugačijeg, neobičnog i svega onog što u sebi nosi potencijal za neočekivano.
Za kraj, činjenica da ništa slično ovome trenutno ne igra u bioskopu trebalo bi da bude preporuka sama po sebi. Uživajte, jer rijetki su trenuci u kojima se ovakav evropski film, umjetničkog karaktera, uspije izboriti za mjesto pod suncem pored zaglušujuće buke holivudskih blokbastera.
Ocjena: 5/5
Tekst napisala: Monika Ponjavić
Monika Ponjavić je arhitekta, teatrolog, teoretičar audio-vizuelne umjetnosti i scenski dizajner. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.
***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE. SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU TUŽBE.***
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.
1 komentar
Gledao sam film letos na Palickom filmskom festivalu.Film je dobar,na momente dosadan i prespor,ali priznajem na momente urnebesno smesan.Naravno da je u poredjenju sa Americkim blokbasterima remek delo,ali ja sam ga na svojoj rang listi Palica 2016 svrstao na odlicno ,cetvrto mesto.Kriticarske euforije oko nekih naslova zaista me cude.Mislim neshvatljiva mi je ta jednoglasnost.Eto ponavljam film je ipak dobar.
Simon