U banjalučkoj Prihvatnoj stanici za odrasla i stara lica trenutno boravi pet osoba, uglavnom beskućnika bez porodice, nerijetko narušenog zdravlja. Nekoliko kvadratnih metara i tople prostorije prihvatne stanice su im sve.
Oni koje smo sreli u sobama su svoju tužnu priču ispričala samo iza kamere. Svi osim Dragoljuba Rađenovića iz Slavonije. Sedamdesetogodišnjak je ostao bez ikoga. Po zanimanju je građevinski tehničar i do 2002. Godine je radio u Bijeljini u vojsci.
Nakon što je ostao bez posla preselio se u Banjaluku. Svih ovih godina se nekako snalazio i preživljavao dok ga zdravlje nije izdalo. Živio je u neuslovnoj kući koju je mora napustiti. Jedino rješenje koje je ostalo je prihvatna stanica.
– Živio sam u neuslovima u nedovršenoj kući. Čovjek koji je vlasnik kuće mi je dopustio da se smjestim tu samo u ljetnom periodu. Morao sam ostati i zimi, ali vidite šta se desilo. Ne može se tamo biti, loši su uslovi. Zato sam prvi put došao u prihvatnu stanicu. Prije toga sam bio na infektivnom odjeljenju u Univerzitetsko kliničkom centru jer imam problema sa plućima. I sada mi nije dobro. Nemam nikoga, osim sestre u Australiji. Ona niti zna kako je ovdje niti mi se ikada javlja – tužno odmhnjuje glavom Dragoljubi, beskućnik u prihvatnoj stanici.
Dragoljubova priča je samo jedna u nizu mnogih koji prođu kroz ovu stanicu. Sa svima njima je već 11 godina najviše u kontaktu medicinska sestra Nada Jukić. Kaže da je teško ostati imun na sve te životne priče.
– Da čovjek nije profesionalno radeći ovaj posao naučio da ima neku barijeru, sagorili bi slušajući te njihove životne priče. Mnogi od njih su se našli u bezizlaznoj situaciji, bez podrške djece i bez podrške društva, a onda su se razboljeli. Mnogo tužnih sudbina je prošlo kroz prihvatnu stanicu – rekla je Nada Jukić, glavna medicinska sestra Gerontološkog centra.
U prihvatnu stanicu osobe dolaze na osnovu nalaza i mišljenja Klinike za psihijatriju ili Hitne pomoći. Znaju i sami pokucati na vrata stanice, kažu iz ove ustanove, jer su često povratnici. Za vrijeme njihovog boravka Centar za socijani rad daje veliku podršku. Pronalaze rješenja za njihovo dalje normalno vraćanje u društvo. Sandra Dobrijević Šipka, koordinator za istraživanje u Centru za socijalni rad Banjaluka kaže da je primarno da im se pokuša pronaći porodica i obezbijedi smještaj.
– Zakon o socijalnoj zaštiti nam ostavlja rok najduže tri mjeseca da pomognemo osobama koje se nađu u Prihvatnoj stanici. Tada pokušavamo osobe zbrinuti trajno ili privremeno u neku drugu ustanovu ili im pronaći porodicu. Prvo se obavlja identifikacija lica, počinje se traganje za njegovom porodicom, porjeklom i imovinom. Često te osobe ne znaju kako se zovu, odakle dolaze ni da li imaju porodicu. Zato je potrebno vremena jer se desi da pronađemo porodicu i imovinu – rekla je Šipka.
U prihvatnoj stanici borave osobe starosne dobi od 18 godina i više. Iako imaju kompletnu zdravstvenu zaštitu, kapacitet prihvatne stanice je oko 10 mjesta, a najviše se mogu zadržati do tri mjeseca. U prihvatnu stanici dolaze i osobe iz Hrvatske ili Srbije. Zato se apeluje na sve da ne okreću leđa ni u svom komšiluku i pomognu ako je neko star, sam i iznemogao.
Jelena Bojanić
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.