Uskoro će 9. januar. I otprilike dvije godine, od kako sam taj datum, isprva potpuno racionalno, a onda emotivno prihvatio kao svoj. Diglo se oko toga prilična moralistička i građansko-ljevičarska histerija. Kako vrijeme odmiče sve više argumenata mi ukazuje da sam imao pravo. Čudan je splet misli i događaja koji je do te odluke doveo. Čitam, tako, portal Stav-a, a radi se o novini koju izdaje SDA, uz direktno finansiranje iz Turske i nailazim već na drugi članak o Branku Ćopiću.
Kada je 9. januara proglašena Republika Srpska, bio sam dijete. Navršio sam tek 9. godina i, iskreno, nisam znao ništa o politici, ili istoriji. Ništa više od dječjih romana Branka Ćopića. “Magareće godine” sam pročitao barem stotinu puta, znam napamet gotovo svaku stranicu, pa onda “Orlovi rano lete”. Kakve li radosti, kada sam ratne zime 1992. godine, kada su od hladnoće pucale vodovodne cijevi i kada smo ostacima ostataka cipela i plastike u tpezariji jedva održavali temperaturu od 13 stepeni, u očevim knjigama pronašao dva dijela “Slavnog vojevanja”! Dva nastavka “Orlova” za prekratiti djetinjstvo vraćeno u srednji vijek. Može se reći da je sve moje stavove o kosmosu, ljudima, stvarima kakve jesu i kakve bi trebale biti, formirao, uglavnom, Ćopić. Čovjek koji je generacije odgajao najprije mlijekom humanizma, snošljivosti, bratstva, jedinstva, da bi im onda dao nešto tvrđu hranu, kao što je Gluvi barut, koji nam govori kako su kažnjena “lijeva skretanja”” i kako su gruba gorštačka srca gorovite Bosne, “otkinuta od četničog pluga”, postajala partizanska.
Ali kako nam veli Stav, sve je to bila varka, komunistička zavjera protiv Bosne i Bošnjaka, laž kreirana samo i samo zato kako bi u socijalističku mašnu zavila ultimativni srpski zločinački četnički plan. Tako je izvjesni “novinar” iz Bužima sročio sljedeći tekst, koji podrškom Stava već ima hiljade lajkova i šerova na društvenim mrežama i glasi ovako: “Rane koje je našem narodu nanio Branko Ćopić još bole sve iole osviještene i obrazovane Bošnjake. Prije nepunih mjesec dana u Velikom Duboviku, brojni su Krupljani prisustvovali otvaranju turbeta i hair-česme u znak sjećanja na Dubovičane koje su pobili Branko i njegovi drugovi… Našim gradom i danas hodaju brojni Dubovičani koji su svojim očima vidjeli Ćopićevo junaštvo nad nejakim starcima i djecom.”
Radi se o događaju koji u socijalizmu nije bio nikakva tajna. Nije se, doduše, radi opštedruštvenog dobra, previše naglašavalo da su u osvetničkim ustaničkim napadima na sela koja su podržavala ustaše ginuli i civili, jer to u svijetu “Gluvog baruta” surova svakodnevnica. Jednom kad krv zaigra pred očima, posebno u augustu ‘41. kada NDH Srbima izriče kolektivnu smrtnu presudu, teško je od ustanika, mahom nepismenih seljaka koji unezvjereno bježe od ustaškog noža i koji još nisu imali ni imena, ni zastave, ni političkog cilja, osim spašavanja golih života, očekivati da će se držati ženevskih konvencija. A to, donekle, priznaje i Stav-ov “svjedok”: “Kaže, pune su šume oko Potkalinja. To su tad bili civili, nije bilo vojske, digli se svi odreda. Kuka i motika, opružita kosa”. Ako se civilne žrtve rata mogu oprostiti Čerčilu, onda mogu i njima.
Dakako da je Stav preskočio ono što je prethodilo dom krvavom Ilindanu u Bosanskoj Krajini. Na dan 12. maja, ustaški Sarajevski novi list opisuje “veličanstvenu manifestaciju” i govore u kojima učestvuje reisul-ulema Fehim Spaho.
“Nedelja, 11. svibnja u Sarajevu, bila je u znaku svečanih zahvalnica Svemogućem na oslobođenju Hrvatskoga naroda i oduševljenih manifestacija Hrvata, muslimana katolika Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Poglavniku Dr. Anti Paveliću i velikom našem prijatelju, Vođi njemačkoga Reicha g. Adolfu Hitleru. Govori, a osobito govor Njegove Preuzvišenosti Reisu-Ul-Uleme g. Fehima Spahe, znače izraz najiskrenije radosti što je uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska i najtoplije ljubavi za Državu Hrvatsku i Poglavnika.”
Istoga dana reis Spaho je održao govor sljedećeg sadržaja:
“Svemogući Allah dž. š. koji vlada svijetom, izlio je na nas svoju veliku milost… Rodila se Nezavisna Država Hrvatska i otpočela svoj život… Zato smo se sastali danas u ovoj velebnoj džamiji, koja preko četiri stotine godina geda u događaje iz povijesti naše, da u njoj zahvalimo Svemogućem na ostvarenju Nezavisne Države Hrvatske i da ga u najvećoj skrušenosti zamolimo da je do vijeka čuva. Osim toga želimo da Mu uputimo molbu da Poglavniku Dr. Anti Paveliću dade snage i života, da organizaciju države u potpunosti izvede i da joj dade oblik i sadržaj, koji će učiniti zadovoljnim njezine državljane. Prije nego što u tom smislu proučimo dovu, pozivam Vas da uzviknemo:
Živjela Nezavisna Država Hrvatska!
Živio Poglavnik Dr. Ante Pavelić”
Nema nikakve sumnje da su civili u Novom Duboviku bili svjesna kolateralna šteta želja Fehima Sahe, Osmana Kulenovića, Ademage Mešića i posebno Hakije Hadžića i drugih muslimanskih ustaških prvaka, da poglavnik Pavelić “organizaciju države u potpunosti izvede””. To je bila cijena koju su takvi uvijek spremni platiti. Sakriti se iza naroda, isprati mu mozak, a onda ga ostaviti na vjetrometini onoga što su sami izazvali.
Ali to nije ono što Stav želi. On doprinosi staroj dobroj rasističkoj i dominantnoj ideološkoj sarajevskoj matrici prema kojoj je kompletna srpska nacionalna istorija, istorija genocidnih zlikovaca, sa patološkom mržnjom prema Bošnjacima. Zločinac je sveti Sava, jer je, možete misliti, kao episkop iz 13. vijeka pisao antiislamsku apologetiku, zločinac je Petar II Petrović Njegoš jer je njegova književnost, književnost vremena u kojem nije moglo biti ljubavi hrišćana i muslimana, zločinac je Milutin Garašanin, jer je sanjao o multiknfesionalnoj srpskoj državi, zločinci su hercegovački ustanici iz 19. vijeka, zločinac je Gavrilo Pincip. Ivo Andrić je književnik i ideolog genocida, a konačni izvođač je, ni manje, ni više nego Branko Ćopić, taj omiljeni dječji književnik, koji je, umjeto humaniste Mustafe Busuladžića decenijama trovao bošnjačko biće.
U jednoj takvoj percepciji istorije, jedino što se, začudo, opravdava i glorifikuje jeste ZAVNOBiH, potpuno ispražnjen od svoga sadržaja, od svojih tvoraca. izbezumljenih ustanika iz ‘41., protiv ustaške države. Taj 25. novembar i dalje se obilježava kao Dan državnosti, iako, usta, puna zlobe i dalje melju o četnicima koji su se preobukli u partizane, a o tome se nije smjelo govoriti. Istina je da je SFRJ mnogo šta zataškavala. Radi opšteg dobra, prećutani su mnogi detalji bratoubilačkog rata, uključujući i brojne ustaške jame iz Hercegovine ali i civili iz Velikog Dubovika. Posebno se, doduše, nije isticao podatak o svega sedam odsto muslimana u partizanskim jedinicama tokom cijeloga rata.
I upravo zato sam odlučio da mi nije mjesto u tom toposu tako ispražnjenom od vlastite istorije, a i istorije kakva jeste, kao što je to Sarajevo. I svi njegovi datumi. U srcu mom, samo je jedan dom.
Vuk Bačanović
Vuk Bačanović je sarajevski istoričar, dugogodišnji novinar i urednik. Protjeran od sarajevske javnosti zbog drugačijeg mišljenja.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.