Nakupilo se svakakvog trunja između dva pisanja, pa ne zna čovjek lijepo odakle da krene i šta prvo da opjeva. Jad i čemer na svim stranama, a premalo slova. Najprije sam htio o jednoj vizi i o jednom neugodnom putovanju, ali je o tome sve već napisano i nema potrebe da prepričavam i da brslam o onome što je već gotovo i zaboravljeno (iako Njegoš veli da bruka živi dovijeka). Onda sam htio o znamenitom selfiju, programu koji se bavi volšebnom pikselažom i koji utvrđuje ko je gdje bio dok je novi prezident polagao zakletvu nad dvije Biblije – Linkolnovom i svojom, međutim Ljiša išće da pustimo premijerku na miru dok se sama bruka iz inauguracionog sata u inauguracioni sat, i u pravu je žena.
Listam sportske portale, pogotovo košarkaške divizije, i nadam se da je neko opet Hrvatima sjužio tricu s parkinga, iz trka, u posljednjem napadu, nekoliko desetinki prije kraja. Zalud, samo teniske vijesti iz Australije koje blaže prošlonedjeljnu gorčinu sa starta turnira, ode somborskom djetetu koje pravi čuda pod američkim koševima, nešto malo američkog fudbala i gotovo nimalo snukera. Sjetim se, potom, da sam u nekoliko navrata mrčio i o pojedinim budalaštinama u kulturi, pa se pokušavam prisjetiti ima li tu kakve pljeve za pleviti i – eto ga! Nije kultura i jeste kultura. Oni o kojima je riječ nisu kultura, ali ono nad čime onanišu najveća je kultura napisana na srpskom jeziku. Biće jasnije već u narednoj rečenici.
Objavljeno je – ima tome gotovo dvije nedjelje – da je u mostarskom Centru za kulturu održana promocija knjige Rusmira Mahmutćehajića Andrićevstvo: Protiv etike sjećanja na kojoj su, kako pišu novinari, srpskog nobelovca uporedili sa Hitlerom. Govornici na sahrani Mahmutćehajićeve pameti istakli su da njegovo djelo predstavlja prvo cjelovito ispitivanje naionalističkih, orijentalističkih i kulturno-rasističkih odnosa Ive Andrića prema Bosni, bosanstvu i bošnjaštvu. Tu je negdje – što bi rekao prvi turban Lolinog magazina – rečeno i da Andrićeva pamet nije nikakav kontraargument u raspravi, jer su, eto, pametni bili i Adolf Hitler, Dobrica Ćosić i Vojislav Šešelj. Srećom pa Mahmutćehajić nije pametan, kakav bi to genocid bio. U nastavku monologa ista lica ponavljala su staru mantru: Andrićeve su knjige, takve kakve jesu, rezultirale genocidom nad Bošnjacima, pogotovo u Višegradu.
U uvodnim riječima vide se podle namjere govornika koje idu dalje i od autorovih teza uhvaćenih u sazvježđu nebuloza: primjeri zle pameti su Hitler, Ćosić i Šešelj, a ako je u pola vijeka razlike među njima i iskovana kakva kama na nakovnju nečije pameti – to, valjda, uopšte nije bitno. Drugačije ne umijem da dobacim. Ili Srbi u Gradini nisu bitni ili su Pavelić i Stepinac (bili i ostali) glupi, pa je onda i njihov zločin manje bitan? Mogu da shvatim zašto su Srbi za Mahmutćehajiće manje bitni, no mi se učini da ne mogu da domislim zašto su i kako Ante i Alojzije (bili i ostali priglupi), a onda me činjenica po sred lica trefi: zato što nisu završili posao. Mora biti da je tako.
Svojevremeno je bivši reis Mustafa rekao da je Andrić svojim djelom pobio više muslimana nego Obilić na polju kosovskome, a u to vrijeme pada i studija stanovitog Esada Bajtala o genocidu kod vladike Rada u Gorskom vijencu. Teza o genocidnosti Andrićevih djela samo je nastavak te pričine koju za sitan ćar priča nekoliko rđa i deplasirano je razvaljivati temelje na kojima oni zidaju tu nepostojeću tvrđavu. Uostalom, o tome je već pisano: Jasmina Ahmetagić u knjizi Narcis zlostavljač, a poneku rečenicu odbrane zapisao je u svojim esejima i polemikama Marko Vešović koji je i sam tukao Srblje u toku i nakon rata. Cinik bi dodao i ovo: Vešović je to bar činio sa stilom; nekako ti prosto milo kada ti takav top razbuca pješake Noga i Đoga. Ali, zašto Njegoš i Andrić?
Njegoš zato što njegovo pjesništvo predstavlja ključno čvorište sila srspke kulture; tako Gorski vijenac obezbeđuje svest o kontinuitetu epsko-agonalne dikcije narodnog guslara, Luča mikrokozma i Noć skuplja vijeka obezbeđuju svest o kontinuitetu lirsko-metafizičke tradicije misticizma, dok Lažni car Šćepan Mali otvara kapije modernog iskustva u registrima istorijske, političke i drame apsurda. Andrić se u književnosti u potpuno afirmisao upravo na toj njegoševskoj vertikali; uostalom, Nobelovac je i sam u Njegošu prepoznao magistralni tok srpske kulture. Zbog toga i jednog i drugog treba poništiti i u njihova djela učitati nove kodove saobrazne partijskoj svijesti koja se predstavljaju kao imperativna. Jasno je, naravno, da su to zaludna posla, ali upornima treba reći još i ovo: Sreća srpska pa se nisu sjetili Vuka Isakoviča.
U ćutanju je sigurnost, veli vezir Jusuf, pa na koncu briše i taj zapis sa mosta na Žepi. Nekoliko vijekova kasnije beg Rustmir zaboravlja maksimu istočnjačkog mudraca i galami na sva zvona. Iza Jusufa je ostao most. Iza Rustmira podsmijeh. Valjda je suština u razlikama.
Goran Dakić
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.