Jedna od vjernih čitateljki ove kolumne upita prije nekoliko sedmica, a na moju stalnu kuknjavu kako rokenrol odumire, da li postoji nešto novo, neki zvuk koji će mu omogućiti nastavak trajanja? Ta dilema nije od juče, istražujući puteve opstanka rokenrol i jeste stupao u logične i ne tako logične veze, pa je to porodilo mnogo rukavaca, podžanrova.
Nije da je to davalo uvijek uspješne rezultate, ali se jedno pokazalo izvjesnim. Kada bi se toga dohvatili ljudi obdareni talentom, onda je bilo kakva kombinacija zvučala sjajno. Prije pet godina troje mladih ljudi iz Londona, pod potpuno obezličenim imenom, The xx, su plasirali istoimeni prvenac, koji je bio toliko inovativan i revolucionarno dobar, da su to morali da priznaju i oni koji nisu bili skloni takvom zvuku.
“Intro”, “Crystalized”, “VCR” i sve ostale su bile toliko melodijski superiorne da bi i da su odsvirane na testeri ili pak na zategnutom luku zvanom berimbau (svira se i na tome, poslušajte prošle godine takođe preminulog maestra, Nanu Vasconselosa), bile jednako dobre. Uostalom na YT ima snimak gdje The xx, sviraju te iste pjesme na akustičnoj gitari, studijski primarno zasnovane na zvuku sintisajzera, na nekom od amsterdamskih mostova. Pogađate, zvuče savršeno.
Ta nevjerovatna ploča je ne samo donijela Mercury nagradu za Olivera Sima, Romy Madley Croft i Jamiea Smitha, nego ih nametnula kao veliko obećanje moderne muzike, pa hajde da kažemo i rokenrola. Istini za volju, pojavila se i dodatna dimenzija koje nisu bili svjesni ni sami njeni autori, a to je – sex. Iako je glasovna interakcija Sima i Crofta donekle mogla da navede na tu stranu, iako su tekstovi bili, reklo bi se ljubavni, njih dvoje su bili drugari iz djetinjstva i nisu kao, gay persone, uopšte imali na umu “tu” vrstu ljubavi. Međutim, svedenost zvuka ove primarno noćne ploče je kod velikog broja ljudi koji su je slušali izazivala upravo takav efekt. Bilo je potrebno da ljudi ugledaju te, tada dvadesetogodišnjake, na sceni pa da shvate da to nije iz tog faha. Doduše, posmatrati ih na sceni nije budilo bogzna kakve asocijacije bilo kakve vrste. Prije pet godina na bini festivala Terraneo u Šibeniku, dakle u neposrednoj blizini mora i sa mirisom soli u vazduhu, njihov londonski štih se naprosto istopio i bio prilično razočaranje.
Generalno, ono što ih možda najviše i odvaja od rokenrola jesu upravo koncerti, koji čak i kad nisu na otvorenom, kao što je bio nedavni u Zagrebu, ne predstavljaju prirodan ambijent za njih. Ponajviše, što još uvijek, a i dalje su mlad bend, ne mogu ili još ne shvataju da uživo, naprosto moraš biti žešći i… življi. Lekcija je to koju je naučio jedan Massive Attack čiji koncerti su upravo primjer takve transformacije benda koji je na pločama jako hermetičan, ali zato uživo električna gitara umije da zapara nebo. Srećom, sad su preveliko ime da bi im se ponavljale situacije sa početka kad su npr. svirali u Njemačkoj i usred lagane “Shelter” morali da stanu i aplaudiraju golu njemačke fudbalske reprezentacije jer je to bilo objavljeno na ekranima pored bine.
Kada je uslijedio famozno teški drugi album “Coexist” i The xx, su kao i mnogi drugi debitanti kroz istoriju našli pred dilemom da li da ostanu vjerni svom zvuku ili da urade nešto potpuno drugačije. Umjesto toga oni su uradili oboje, a rezultat je bio još jedan dobar, ali nedovoljno sazreo album. Kada se pogleda iz današnje perspektive bjelodano je jasno da je taj album savršeno zabilježio trenutak u metamorfozi koja se nastavila i kroz solo-album Jamieja Smitha, “In Colour”, koji jeste iskorak dalje u pravcu njegovog sve cijenjenijeg DJ-inga: “Super je raditi onako kako se inače u plesnoj muzici ne radi, kao npr. praviti pauze kad ih ljudi ne očekuju”. Činjenica da su mu na albumu gostovali i Oliver i Romy, te da se on potpisao kao Jamie xx, bila je dovoljan dokaz da je sa samom hemijom benda sve u najboljem redu.
Ipak, da će povratak benda biti tako uspješan na način kako su to izveli sa upravo objavljenim albumom “I See You”, nije baš da se očekivalo. Za razliku od “Coexist” kad su se, možda i zatečeni ogromnim uspjehom i pompom oko debija, povukli u mali Jamiejev studio iza jednog od McDonaldsa u Londonu i tamo tražili pravi put dalje, ovaj album je sniman na tri potpuno različite lokacije. Osim u Londonu, sad su se obreli i u Texasu te na Islandu. Nazvan po stihu iz kultne “I’ll Be Your Mirror” sa banana-albuma Velveta, “Please put down your hands/’Cause I see you.”, donio je sliku potpuno zrelog benda koji je najboljem maniru prvog albuma, dodao ponovo moćne i prepoznatljive pjesme. Jedina ozbiljna zamjerka “Coexistu” i jeste bio utisak da se negdje izgubio onaj osjećaj za divne melodije. Ovdje su se vratile i dobile višeslojne ukrase u nikad boljem pjevanju vokalnog dvojca, bogatim aranžmanima i uopšte zvučnim intervencijama Jamieja xx. Sa nevjerovatnim osjećajem je tako ugradio i sample Halla & Oatesa “I Can't Go for That (No Can Do)” u “On Hold”, baš kao da se čekalo da se pojavi neki klinci iz Londona da ovo sjedne kao budali šamar.
“No future for you…”, kaže onaj čuveni stih. Pa ne znam baš, dok je ovakvih otvorenih obožavalaca Sade Adu koji maltene šaptom isporučuju neke predivne, atmosferične i elegantne komade ne bih ja bio tako zabrinut.
Nebojša Ristić
Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.