Monika Ponjavić: Novine – Hrvatski skandi noar

Nova dramska serija “Novine” je sa emitovanjem počela u drugoj polovini prošle godine, a finale svoje prve sezone doživjela je sada u nedjelju, kada je prikazana i njena posljednja epizoda.

U međuvremenu, serija koju su za Hrvatsku radioteleviziju realizovali produkcijska kuća “Drugi plan“, te producenti Miodrag Sila i Nebojša Taraba, doživjela je veliku popularnost, kako u Hrvatskoj tako i u regiji. Vjerovatno i sa razlogom, jer, između ostalog, režiju potpisuje odlični Dalibor Matanić i to po scenariju novinara i urednika Ivice Đikića. U seriji se pojavljuje osamdesetak glumaca, a glavne uloge tumače Branka Katić, Trpimir Jurkić, Goran Marković, Olga Pakalović, Dragan Despot, Zijad Gračić, Aleksandar Cvjetković, Edita Karađole, Zdenko Jelčić, Anja Matković i Tihana Lazović.

Sponzorisano

Tematski, “Novine” govore upravo o onome što govori njen naslov – o savremenom novinarstvu i njegovoj trenutnoj situaciji u Hrvatskoj, odnosno cijelom svijetu, jer se ipak radi o jednoj univerzalnoj priči. Upravo je ta univerzalnost tvorcima serije otvorila put za priliv stranih uticaja, o čemu se u jednom od intervjua i govorilo. U njemu Matanić i njegova filmska ekipa nisu krili da su radili pod velikim uticajem serija poput “Kule od karata” (House of Cards), “Čiste hemije” (Breaking Bad), “Doušnika” (Wire) i “Vlade” (Borgen). Međutim, sličnost sa posljednjim je zaista upečatljiva, utoliko što ne možemo govoriti o uticaju ili uzoru po kojem su “Novine” rađene, koliko o doslovnom prepisivanju, koje graniči sa plagiranjem ovog danskog dragulja. Gotovo, jer “Novine” ipak, koliko-toliko, zadržavaju određeni vid autentičnosti, i to prvenstveno u priči (koja čak nije potpuno predvidiva) i glumačkom kontekstu, te dijelom u režijskom.

Radnja serije, smještena u Rijeci, počinje saobraćajnom nesrećom u kojoj gine troje mladih (i bahatih) ljudi. Nesreću, koja će u svega nekoliko sati, i to uz pomoć policije, biti zataškana, prouzrokovao je, kako to obično biva u životu, član jedne bogate vladajuće porodice, ili u ovom slučaju građevinske mafije, čije će (zlo)djelo proći nekažnjeno ukoliko se ne pojavi jedan hrabri novinar i razotkrije sve. Taj novinar, ako postoji, sasvim sigurno radi u riječkim “Novinama” koje, u ovom kontekstu, još uvijek uspijevaju zadržati svoj integritet u svijetu bezumlja i bezakonja. Stvari počinju lagano da se mijenjaju kada Mario Kardum (Aleksandar Cvjetković), uticajni građevinski tajkun, odlučuje da, devet dana kasnije (kada priča i počinje), kupi ovaj dnevni list, iz prostog razloga jer se mladi novinar Andrej Marinković (Goran Marković) počeo ozbiljnije baviti istraživanjem nesreće sa kojom je budući vlasnik povezan. Na taj način, ova teška saobraćajna nesreća će poslužiti kao mehanizam i katalizator ne samo pokretanja priče nego i procesa promjene vlasništva riječkog dnevnog lista. Istovremeno, promjena vlasništva dovodi do unutrašnjih previranja u samoj redakciji, u čijem se središtu nalaze veterani istraživačkog novinarstva Dijana Mitrović (Branka Katić), Srpkinja iz Beograda, i Nikola Martić (Trpimir Jurkić), otac dječaka sa posebnim potrebama koji je zaljubljen u svoju daleko mlađu koleginicu, te Martin Vidov (Zijad Gračić) i Alenka Jović-Marinković (Olga Pakalović), tašti i osjetljivi profesionalci, koji se smjenjuju na funkciji glavnog urednika “Novina”. Fokus priče je tako stavljen na redakciju “Novina”, dok se u samoj pozadini odigravaju razne političke zakulisne igre, sa gradonačelnikom Rijeke i riječkim nadbiskupom u njihovom centru.

Kao što je ranije rečeno, mjesto radnje se odvija u Rijeci, međutim, preuzeti stil danske “Vlade”, ali i generalno skandinavskog noara, koji već nekoliko godina dominira malim ekranima, doveo je do toga da na kraju uopšte nije važno gdje se radnja dešava, iako je Rijeka, kao što znamo, izabrana svjesno i sa razlogom. Odabrani vizuelni stil, korekcije i jaka desaturacija poništili su mediteransku atmosferu ovog grada, pretvarajući ga u neku bezimenu luku na obali Sjevernog mora. Pored toga, svi Riječani, gotovo bez izuzetka, žive u savršenim IKEA stanovima i savremenim kućama ravnih krovova. Svi Riječani, gotovo bez izuzetka, rade u upeglanim i bogatim bijelim kancelarijama okupanim svjetlom, među kojima apsolutno dominiraju stakleni zidovi “Novina“, čija transparentnost i čistoća, iako u funkciji pregrade, ima zadatak da odslikava integritet i predanost hrvatskih novinara, boraca za pravdu i istinu. Nikola Martić i Dijana Mitrović, čiji su stanovi jedini prikazani u realnom svjetlu, postaju izuzetak tog pravila. Usudila bih se reći da ovakav pristup tretiranju njihovih životnih prostora možemo pripisati ničemu drugom do Matanićevoj namjeri i konceptu, jer ipak se ovdje, kako se na kraju ispostavlja, radi o jedina dva novinara sa integritetom, što teško da je slučajnost. Sa druge strane, taj problem u prikazivanju pojedinih enterijera, te gotovo svih eksterijera, doveo je do toga da hrvatski identitet ovdje skoro da uopšte i ne postoji, osim u pokojem crvenom kvadratu i šahovnici koju obično vidimo kako, paradoksalno, visi sa zidova posljednjeg slobodnog medija. Nerealna scenografija, i generalno scenski dizajn, su tako uspjeli znatno osiromašiti ovu prilično dobru priču.

U tom kontekstu moramo spomenuti i nesrećno napisane dijaloge, te naravno glumce, što je Hrvatima, gledajući retrospektivno, uvijek bio kamen spoticanja. Josip Vuković koji igra bivšeg vlasnika “Novina” Damira Lončara je toliko neuvjerljiv, da svaka scena u kojoj se on pojavi postaje patnja, i to u svakom smislu (u principu, bez Branke Katić, Trpimira Jurkića i Aleksandra Cvjetkovića bila bi ovo neka druga serija). Dijalog, često opterećen brojnim imenima od kojih je svako drugo Kardum, što je ujedno i najčešće upotrebljenja riječ u seriji, nije mogao Mataniću puno pomoći u rješavanju u ovog problema, jer je napisan vrlo suvo, i na sve to je prilično usiljen, izvještačen i potpuno prazan.

U duhu evropskih integracija, treba napomenuti da su “Novine” jedna od rijetkih serija koja se bavi socijalnom inkluzijom, s tim da ni srbijanska “Ubice moga oca” (2016) ništa manje ne zaostaje. Tako ovdje imamo snažne emancipovane žene, obično pametnije, hrabrije i preduzimljivije u odnosu na svoje kolege muškarce, zatim prikaz života lica sa posebnim potrebama, nacionalne manjine u vodećim ulogama, te muške homoseksualne odnose koji su, iako prikriveni, ipak pronašli svoj put do malih ekrana, što je dramatičan napredak za ovdašnje televizijske programe. Ne mari što je pojedine likove upravo ta homoseksualnost na kraju koštala svega.

Ono što bih takođe pohvalila jeste Matanićeva režija koja na vrlo spretan način uspijeva isplesti priču bogatu likovima i brojnim odnosima, držeći ritomom pažnju svoje publike u svakom trenutku. Pored režije, koja je svakako najjači element ove serije, treba spomenuti i montažu, te fotografiju, elemente koji su tehnički dovedeni na izuzetno visok nivo, što “Novine” zaista izdvaja od ostalih serija u regionu. Međutim, kada se na kraju sve sabere, veliki uticaj stranih produkcija i oslobađanje od autentičnosti i svega onoga što Hrvatsku čini Hrvatskom veliki je minus i nedostatak serije, što od režisera Matanićevog kalibra nikada ne bismo očekivali. Rad sa glumcima ćemo mu ovaj put halaliti.

Tekst napisala: Monika Ponjavić
Ocjena: 2.5/5

Monika Ponjavić je arhitekta, teatrolog, teoretičar audio-vizuelne umjetnosti i scenski dizajner. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.

***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE
MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE.
SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU 
TUŽBE.***

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.