Na ovom mjestu već nekoliko puta pominjana teza odnosno mogućnost odumiranja rokenrola, a kroz prizmu fizičkog nestajanja njegovih glavnih aktera, dobila je svoju prethodnicu već prije desetak godina, kad su po muzičkim magazinima učestale rubrike tipa “Zakopano blago”. U njima je vršena naknadna valorizacija nekih albuma koji su u vrijeme njihovog objavljivanja prošli potpuno ispod radara kritike, ili su pak ocijenjivani kao podbačaji u karijeri njihovih autora. I bilo je zaista potpuno neobjašnjivih propusta kao što je maltene cijeli opus Judee Sill, ili pak albumi Colina Blunstonea, Sixto Rodrigueza, Dennisa Wilsona, Damona, Michaela Nesmitha, Billa Faya, Linde Perhacs i drugih, današnjem konzumentu naprosto nepoznatih imena. Jednostavno, raspored zvijezda u tom trenutku nije nikako išao u prilog tim remek-djelima. Naravno da im je ta opskurnost, u kombinaciji sa naknadno otkrivenom genijalnošću, u finalu dodatno pomogla da dobiju zasluženo priznanje.
Negdje paralelno s tim na svijetlo dana su krenuli pojačano da izlaze dotad neotkriveni snimci već pokojnih muzičara. Pod oznakom arhivskog odnosno reizdanja, počeli su nas zasipati nebrojeni albumi koji su često nadmašivali broj izdanja objavljenih za života autora. Jedno vrijeme su tu neprikosnoveno vodili albumi Jimija Hendrixa, koji kao da nijedan sekund svog života nije proveo bez nekog uključenog magnetofona u blizini. Ali, kako je i to imalo svoje limite, i kako je sve teže bilo prodati fanovima priču kako se radi o originalnim snimcima, onda se poseglo dublje u ormare sa trakama na kojima su bili zapisi za koje se zaista mislilo da ne postoje. Moderna tehnologija je omogućila da se to tehnički dovede do maltene savršenstva i zato se više niko ne čudi kad se u istom mjesecu na tržištu pojave i takvi biseri za sladokusce kao što su najraniji snimci The Doors ili Tima Buckleyja.
Obje priče su ispečaćene tragičnim sudbinama njihovih glavnih aktera, s tim što je Jim Morrison još za svog kratkog života počeo da dobija obrise kult-figure, dok je Tim to postao znatno kasnije, a naročito kad je smrt pokosila i njegovog sina, gotovo jednako genijalnog Jeffa Buckleyja. Isto tako oba aktera su vrlo brzo postali istinski seks-simboli, što je pomalo zamaglilo neke mnogo važnije elemente legende. Jim je bio akademski filmski obrazovan, dok je Tima krasio nevjerovatni vokalni raspon od četiri oktave, a sve to je, složićete se, za nečije umjetničko delanje bitniji faktor.
“London Fog”, snimljen je na ranim nastupima The Doors u istoimenom klubu koji, gle čuda nije bio u maglovitom Londonu, već u sunčanoj Kaliforniji, u Los Angelesu, 1966.godine. S obzirom da su oni bili strahovit bend uživo, o čemu već imamo svjedočanstva u obliku nekoliko živih albuma, to ovaj album i nije neko posebno iznenađenje, ali jeste fascinantno kako su ovi golobradi mladići već u najranijoj fazi svoje karijere bili gotovo isto nabrijani i moćni. Među svega sedam snimaka ovdje prisutnih, samo dvije su njihove kasnije objavljene pjesme, “You Make Me Real” i “Strange Days”, dok su ostale blues i r'n'r standardi. Sve to, a i zvukovi koji su zabilježeni poput kuckanja čaša ili komentara iz publike, daju utisak jedne propisne igranke na američki način, što i nije daleko od istine. Osim arhivske i kolekcionarske vrijednosti, ovaj zapis vrijedi čuti naročito zbog “Strange Days” koji ovdje zvuče čak čudnije nego na istoimenom drugom albumu The Doors. Kuriozitet je da teoretski postoji još jedna traka sa zapisom ovog koncerta, ali se zasad u brlogu koji je ostao iza Nettie Pena, studentkinje koja ga je snimila, te u silnim selidbama zaturila baš tu traku, još uvijek traži.
“Lady, Give Me Your Key” iz 1967. godine je već mnogo relevantnija priča, obzirom da su ovi raritetni snimci nastali nakon što je prvim albumom nazvanom po njemu, Tim Buckley već postao velika nada američke folk-scene. Sada kada znamo u koliko se različitih muzičkih pravaca izračvala njegova karijera, ova kolekcija demo-snimaka još više dobija na snazi i težini jer je karika koja nedostaje. Dobro poznata i praktično neoboriva kombinacija glasa i akustične gitare ovdje je demonstrirana na način koji oduzima dah. Skoro polovina ovih pjesama se pojavila na drugom albumu “Goodbye & Hello” čiju genijalnost je donekle uspjela da umanji neadekvatna produkcija Jerryja Yestera, ali zato ovdje, u ogoljenoj formi, nema greške. Tu je i nekoliko dosad neobjavljenih pjesama, među kojima se ističe “Marigold”, u kojoj je istinsko čudo kako su mikrofon i zvučnici izdržali erupciju Timovog vokala koji se izdiže iznad frenetičnog okidanja po gitari.
Sad opet na početak. Kakve ovo sve ima veze sa odumiranjem rokenrola? Muzička industrija je nepogrešivo prepoznala da bez obzira na brojne mlade snage, malo ko od njih nosi harizmu koja je krasila neka velika imena, u tom trenu već nestala sa muzičke i životne scene ili na putu da to učine. To je u korelaciji sa tim da publika kojoj je rokenrol još uvijek bitan želi na naslovnim stranama magazina da i dalje vidi isključivo The Beatles, The Rolling Stones, Pink Floyd, Neila Younga i slične njima. Takva pasija sad sve starijih poklonika ne bi bila zabrinjavajuća, jer nostalgija je nepobjediva, ne samo u rokenrolu. Veća je muka što to šalje jasnu poruku da sa horizonta ne nadiru nove snage, te otuda toliko zahvatanje u tzv. bolju prošlost. Površinski kop se sve jače eksploatiše a niko ne zna šta će biti kada žila presuši.
Nebojša Ristić
Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.