Nakon tri duge godine, čekanju je konačno došao kraj. Nova sezona „Šerloka“ (eng. Sherlock) je tu. Prva epizoda četvrte sezone ove odlične britanske serije, pod nazivom „Šest Tačerki“ (eng. The Six Thatchers), premijerno je prikazana 1. januara 2017. godine. Sezona će se, kao i do sada, sastojati iz tri epizode u trajanju od 90 minuta i izlaziće nedjeljom.
Kao što vam je vjerovatno poznato, „Šerlok“ je autorsko djelo genijalnog dvojca koji čine engleski glumac, pisac, komičar i scenarista Mark Gejtis (Mark Gatiss) i Stiven Mofet (Steven Moffat), škotski pisac, scenarista i producent, poznat po svom radu na kultnoj seriji „Doctor Who“. Uzimajući u obzir popularnost glumaca Benedikta Kamberbeča (Benedict Cumberbatch) i Martina Frimena (Martin Freeman) kojima su dodijeljene uloge Šerloka, odnosno Votsona, nije ni čudno da smo na novu sezonu čekali toliko dugo.
Ona naravno nastavlja tamo gdje je treća stala, sa Šerlokovom borbom, da ne kažemo patnjom, da prihvati postojanje Votsonove nove ljubavi, Meri (Amanda Abbington). Kako to obično biva, Gejtis, prateći tradiciju, i ovaj put stvara temeljno razrađen narativ, međutim, sada do te mjere da je sam zaplet na kraju postao prenatrpan i konfuzan. Gomila misterija manjih razmjera su tako preopteretile epizodu za koju se na kraju ispostavlja da je satkana iz brojnih slijepih ulica (eng. “red herring”). Prva se odnosi na sina bivšeg ministra Dejvida Velsboroa, koji je prirodnim putem umro na suvozačevom sjedištu auta, u želji da iznenadi roditelje za rođendan; druga na nesrećnika sa fetišom prema donjem rublju, kojeg je ostavila žena; treća na to da su provale i razbijanja bisti britanske premijerke Margaret Tačer (referenca na Dojlovu priču „Avanture Šest Napoleona“) na neki način povezane sa Morijartijem, kojeg je Šerlok tokom prve polovine epizode željno iščekivao; četvrta, da je skriveno „blago“ unutar ovih bisti zapravo vrijedni „Crni biser Bordžija“ (takođe referenca na „Avanture Šest Napoleona“), za kojim je Majkroft (Gatiss) u potrazi. Na taj način, prvi čin ove epizode iznjedrio je brojne priče koje nas nisu odvele gotovo nikuda, pri tom publici (a i samom Šerloku) skrećući pažnju sa činjenice da će se ova, kao i sve epizode u prethodnoj sezoni, takođe baviti pitanjem prošlosti Meri Votson.
Odgovor na misteriju dugu nekoliko godina nam je tako došao u trećem činu epizode i bio je sve samo ne zadovoljavajući. Nažalost. Njen lik, koji je uveden početkom treće sezone, inicijalno je zamišljen kao jedini lik čija je priča trebalo da funkcioniše potpuno nezavisno u odnosu na Šerlokovu. Pored toga, njen zadatak bio je i da unese određenu svježinu u narativu, ozbiljno prijeteći ne samo narušavanjem dotadašnje dinamike ovog bizarnog dua, na čemu je serija i zasnovana, nego i promjenom sveukupnog pravca u kojem je do tada išla – od serije koja se vrti oko Šerlokovog brilijantnog uma i rješavanja zapetljanih, misterioznih slučajeva, ka seriji koja je lagano postajala gotovo retorički ciklus Votsonovih propalih pokušaja da nezdravi odnos sa Šerlokom zamijeni nekim drugim, jednako nezdravim odnosom, ovaj put sa svojom ženom Meri. Kažem nezdravim, jer je njihova cjelokupna veza, a kasnije i brak, zasnovana u potpunosti na laži. Međutim, sa krajem treće sezone, postalo je jasno da su, kako je serija odmicala, Gejtis i Mofet odlučili da joj ipak ne dozvole dovoljno samostalnosti i autonomije, što je prvom epizodom četvrte sezone i podvučeno. To se vidi i u načinu na koji je njena misteriozna prošlost tretirana, ali i u činjenici da je njen lik pružio neophodni kontekst za lik Džona Votsona, umjesto za nju samu, te da je Gejtisova postavka stvari u suštini iznjedrila priču o Votsonu i njegovim unutrašnjim demonima, više nego priču o Meri, što je bio inicijalni plan.
Na kraju smo, umjesto jedne koherentne priče, dobili sukcesiju tri krajnje nepovezana dijela u trajanju od po pola sata. Sam uvod je izgledao i djelovao čas kao komedija sa brojnim šalama na račun Šerlokovog karaktera, Lestradovog (Rupert Graves) sastanka, nadolazećeg krštenja i tako dalje, a čas kao jedna od Šerlokovih brojnih halucinacija. Sredina je zatim poprimila neki posve drugačiji ton, postepeno prelazeći u špijunski akcioni film, nalik na Borna ili Bonda, dok se kraj pretvorio u melanholičnu dramu odnosa. Činilo se kao da je po Gejtisovoj instrukciji trebalo da se prvo dobro nasmijemo, zatim da ubrzamo rad srca sjedeći na rubu kauča u iščekivanju raspleta „dramatične“ situacije koja se neminovno i sasvim predvidivo trebala završiti u suzama. Ono što je bilo problematično jeste da Gejtis, svjesno ili nesvjesno, niti jednom nije stvorio trenutak ili situaciju u kojoj bi smo mi, publika, ruku pod ruku sa našim omiljenim likovima, dobili šansu za rješavanje nekih od misterija tako svojstvenih pričama Artura Konana Dojla (bez obzira na brojne reference koje su se odnosile na njegova jednako brojna djela: The Adventure of the Yellow Face, The Adventure of the Red Headed League, The Sign of Four, The Adventures of Six Napoleons). Lišiti „Šerloka“ ovog tradicionalnog elementa, zarad nezanimljive i krajnje razočaravajuće pozadinske priče Meri Votson, bila je odluka koja je značajno osiromašila početak četvrte sezone.
Tematski kostur ove epizode, nemogućnost izbjegavanja sopstvene sudbine, bila je ilustrovana često ponavljanom pričom „Sastanak u Samari“ (The Appointment in Samara), čiji kraj Šerlok nikada nije vollio, što ga je i navelo da ga kao dječak potpuno izmijeni. Na prvi pogled, ovakav gest itekako ima smisla, pogotovo kada u obzir uzmemo činjenicu da se ovdje radi o racionalnom umu Šerloka Holmsa, te priči koja u svojoj bazičnoj postavci govori o predestinaciji, konceptu koji poznati detektiv (još uvijek) nije spreman da prihvati. Međutim, na drugi pogled stvari nisu tako jednostavne i ono što se moramo zapitati jeste da li prva epizoda nagovještava Šerlokov potencionalni susret sa smrću krajem četvrte sezone? Česte replike poput onih o njegovoj nemogućnosti da nadmudri svoju budućnost, da uživa u igri dok još uvijek može ili da je konačno pronašao omču koju može staviti oko vrata, u kontekstu ove drevne priče, svakako ne bi trebalo zanemariti.
Kraj epizode nas ponovo dovodi u tešku situaciju postavljenu izmedju dva velika prijatelja, Šerloka i Votsona, u kojoj njih dvojica iznova gube kontakt i sa mukom ga obnavljaju. Iskreno se nadam da ova već viđena dramaturška konstrukcija neće obuzeti i sljedeće dvije epizode, i da su nam Gejtis i Mofet ipak pripremili nešto novo (pored Toma Hidlstona), u rangu dosadašnje zaslužene slave Šerloka Holmsa.
Ocjena: 3.5/5
Tekst napisala: Monika Ponjavić
Monika Ponjavić je arhitekta, teatrolog, teoretičar audio-vizuelne umjetnosti i scenski dizajner. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.
***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE. SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU TUŽBE.***
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.