Druga epizoda četvrte sezone “Šerloka” (eng. Sherlock), pod nazivom “Lažljivi detektiv” (eng. The Lying Detective), se, kao i sve druge, oslanja na jednu od Dojlovih (Sir Arthur Conan Doyle) brojnih priča, preuzimajući i prilagođavajući postojeći naslov, uz određeni stepen interpretacije. Ovaj put je u pitanju priča “Avanture detektiva na samrti” (eng. The Adventures of the Dying Detective), dio iz sage “Njegov posljednji naklon” (eng. His Last Bow).
Iako je riječ o interesatnoj premisi i jednako interesantnom načinu prikazivanja iste, problem sa kojom se i ova epizoda susrela jeste činjenica da priča prati utabani put koji svi već znamo napamet, a koji glasi ovako: u želji da uhvati smrtonosnog ubicu, Šerlok (Benedict Cumberbatch) se upušta u opasnu igru, koja bi potencijalno mogla rezultovati njegovom smrću; slomjenog srca, Votson (Martin Freeman) je ponovo bijesan i ljut (na Šerloka, a koga drugog?!), ali i odlučan da zaboravi i, u krajnoj liniji možda čak i oprosti, stavljajući sve na kocku u želji da spasi svog najboljeg (i jedinog) prijatelja; po ko zna koji put, ovisnost i halucinacije uveliko i bez srama dominiraju pričom, a Šerlok, pametniji od svih, uvijek stotinu koraka ispred, izlazi iz svega kao ultimativni pobjednik igre, i to naravno isključivo na osnovu nepreglednosti jačine svog intelekta, koji mu istovremeno pruža mogućnost da resetuje svoj poljuljani odnos sa Votsonom, vraćajući ga ponovo na početak. Kao što već znamo (jer su nam Gejtis i Mofet to podvukli nebrojeno puta do sada), Šerlok je uvijek u pravu, a svi putevi Džona Votsona neumoljivo i bez izuzetka vraćaju nazad u ulicu Bejker 221B. Na kraju krajeva, naziv serije je “Šerlok”, zar ne?
Međutim, nije sve tako crno. Prateći događaje iz prethodne epizode, reditelj Nik Huran (Nick Hurran) na vrlo efikasan način uspijeva balansirati između uznemirujućeg slučaja i slomljenog stanja uma svojih protagonista, Džona i Šerloka, koji su se tokom ove epizode, svako na svoj način, nosili sa gubitkom voljene Meri (Amanda Abbington). Šerlok prekomjernim uzimanjem narkotika, a Votson, duboko uronjen u sopstveni osjećaj krivice, zapostavljanjem nedavno rođene kćerkice Rozamund, mijenjanjem psihoterapeuta nemilice, te naposlijetku, a što je možda i najvažnije, provođenjem svakog svog svjesnog trenutka u društvu nedavno preminule žene, koja je sada, u ovoj novoj postavci, poprimila ulogu savjesti i svojevrsnog eha.
Negdje u sred svega toga, apsolutno prepušten svom psihodeličnom stanju, Šerlok “sasvim slučajno” nalijeće na potencijalno zastrašujućeg protivnika. Njegovo ime je, kao i u originalnoj priči, Kalverton Smit, a igra ga odlični britanski glumac Tobi Džouns (Toby Jones). Riječ je o bogatom preduzetniku i čestom licu naslovnih strana kojeg Šerlok, vrlo samouvjereno i sa gotovo pretencioznom sigurnošću, proglašava serijskim ubicom. Međutim, da li je u pitanju zapanjujuće otkriće ili teorija zasnovana na halucinacijama. u početku nije uopšte jasno. Nije, jer kada halucinacijama dodate činjenicu da ni Votson ni Majkroft (Mark Gatiss) ne shvataju posrnulog Šerloka ozbiljno, te da je Fejt, Kalvertonova kćerka i ključni katalizator zapleta, po svemu sudeći, ništa drugo do proizvod njegove mašte, stvari će poprimiti potpuno drugi oblik, stvarajući nerazumljiv i nejasan audio-vizuelni zapis. Doduše, kakofonija zvuka i slike je, u duhu Gejtisove I Mofetove vizije, trebalo da odslika stvarno stanje Šerlokovog uma, u čemu se djelimično i uspjelo, međutim, krajnji proizvod koji smo dobili bio je, bez ikakve potrebe, toliko iritantno konfuzan i nerazgovjetan, gutajući tako sve pred sobom, uključujući i samu priču, te generalno epizodu. Forma prije svega.
Ako bismo mogli reći da je bombastičan kraj prethodne epizode oslabila njena loša priča, onda je sada potencijalno snažnu epizodu dodatno oslabio njen jako loš i krajnje banalan kraj. Fiksacija serije na preokretima i neutaživoj želji njenih tvoraca da iznenade i šokiraju svoju publiku je dovela do vrlo nesrećnih posljednjih nekoliko minuta, koji su u potpunosti oslabili inače prosječno dobru epizodu, punu potencijala. Skidanje maski, perika i ostale rekvizite sa lica i tijela trećeg Holmsa izgledalo je više kao dramatično otkriće pred sam kraj nekog crtanog filma za djecu nego kao sofisticirani, inteligentni detektivski serijal kakav je “Šerlok” nekada bio.
Stvari je dodatno zakomplikovala i činjenica da kostim, maska, perika i šminka nisu ni na kakav način doprinijele skrivanju identita ovog novog misterioznog lika, čije je otkriće trebalo da nas ostavi bez teksta i u šoku. Naprotiv, sa njegovim prvim pojavljivanjem, na samom početku epizode, a i svakim sljedećim koji je uslijedio, bilo je jasno da se radi o jednom te istom liku, odnosno jednoj te istoj osobi, što je nažalost veliki minus, koji je doveo do banalizovanje cijele priče. Ipak, kada bismo zanemarili posljednjih pet minuta ove epizode, i kada bismo je uporedili sa prethodnom, shvatili bismo da “Lažljivi detektiv” predstavlja ogroman napredak u kvalitetu koji će, nadam se, kulminirati sljedeće nedjelje, u finalu četvrte sezone kada bi se konačno mogao pojaviti i Tom Hidlston (Tom Hiddleston), u ulozi Morijartija, što bi, za promjenu, itekako bio šok.
Ocjena: 4/5
Tekst napisala: Monika Ponjavić
Monika Ponjavić je arhitekta, teatrolog, teoretičar audio-vizuelne umjetnosti i scenski dizajner. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.
***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE. SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU TUŽBE.***
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.