Svjedočanstvo Milog Pavlovića preživjelog iz sarajevskog kazamata “Sunce” na SrpskaCafe u tekstu Ovo je prava istina o stradanju Srba u Sarajevu! probudilo je uspavane duhove prošlosti i podstaklo mnoge da progovore o svojim, sličnim sudbinama.
Našoj redakciji javila su se još dva svjedoka koja su željela ispričati potresna svjedočanstva o stradanju srpskih civila koja još uvijek nisu dobila nikakav sudski epilog. Siniša Mandić, prijeratni Sarajlija i Dobrinjac, koji sada živi i radi u SAD, javio nam se i ispričao o sudbini svoje majke M. C.
– Moja majka je uhapsena od strane muslimanskih snaga u Dobrinji 5. Odvedena je u “Sunce” i nakon nekog vremena je prebacena u “Viktor Bubanj”. Ne voli mnogo pričati o tome. Ono što znam je da je bila višestruko maltretirana, iako ne previše prebijana. Moja maloljetna sestra je za vrijeme njenog držanja u ova dva zatvora bila maltretirana, a život su joj spasile komšije koje su je primile u svoj stan jer je naš bio otet. Majku su kasnije vratili na Dobrinju sa ciljem da je ubiju, ali je srećom, preko veza uspjela sa mojoj sestrom izać iz Sarajeva. Tu sreću nije imao naš komšija Vojo Mitrović koji je bio odveden kao i ostale komšije, ali se nije vratio iz Sunca – rekao je Mandić.
On priča da je njegova majka po izlasku iz Sarajeva dala izjavu Crvenom krstu Republike Srpske na Palama, kao i Službi bezbjednosti. Svi podaci su poslati u Beograd, ali na osnovu njih nisu pokrenuti nikakvi sudski postupci.
Kako će najčešće, ali anonimno posvjedočiti upućeni, bilo kakav policijski sistem je u ratnom Sarajevu, između 1992 i 1993. prestajao u naselju Čengić Vila. Od Čengić Vile do Dobrinje vladale su bande koje su se, s prećutnim odobrenjem vlasti, nazivale “Patriotskom ligom”, ili “Vojnom policijom”. Upravo su oni privodili ljude pod lažnim optužbama da “kriju oružje”, ili “imaju radio-stanicu”, zatvarali ih, maltretirali i tukli, a često i ubijali.
Drugi sagovrnik koji nam se javio, želio je da objavimo njegovo svjedočenje, ali da mu ne otkrivamo identitet zato što i dalje živi u Sarajevu, zbog čega se ne osjeća bezbjedno. On nam je ispričao o svom ratnom iskustvu u Opštini Centar.
– Moja familija se nije bavila politikom, bila je neka viša srednja klasa. Svi su uglavnom bili obrazovani i radili u tadašnjim društvenim i javnim preduzećima. U Sarajevu i bližoj okolini bilo nas je do rata oko 200. Danas nas ima samo dvoje. Ja i moja majka. Neko je ubijen, neko je poginuo, a većina se rasuila po svijetu i uglavnom se niko ne javlja i niko više ne posjećuje ovaj grad – ispričao je on.
Naš sagovornik kaže da su početkom aprila 1992. godine počeli svakodnevni pretresi kuća i stanova čiji su vlasnici Srbi. Radilo se o grupama koje su obično dolazile iz drugih dijelova grada i nisu pripadale legalnoj vlasti, ali su sve radile sa njihovim odobrenjem.
– Iz moje ulice prvo je odveden Zoran koji je bio neki od šefova u katastarskom zavodu i nikada se više nije pojavio. Kuća u kojoj je živio opljačkana je isti dan. Onda je došao red na moga oca koji je odveden u tadašnji dom Mladen Stojanović gdje je bio Ćelin štab. Tamo ga je neki od inspektora poznao i pustili su ga nakon jednog dana. Došli su i po mene. I ako nisu ništa našli i ja sam završio u podrumu istoga objekta. Tamo su se čuli drugi glasovi povremeno ali nisam nikoga vidio jer su u svaku prostoriju stavili samo po jednu stolicu oko koje je bila razbacana garderoba. Istu noć je došao jedan iz moje ulice koji je bio u Zelenim beretkama i tražio da me puste jer on garantuje za mene – ispričao je naš sagovornik.
U međuvremenu je kuća našeg sagovornika bila zauzeta i pretvorena u štab. Kada se požalio, ponovo je završio u zatvoru, bivšem Dječjem vrtiću na Koševskom brdu, gdje je morao birati “kuća ili glava”. Nakon što je kuću prepustio vojsci preselio se kod roditelja.
– U blizini njihove kuće Jukine jedinice (generala Juke Prazine op. a.) su napravile neki rov, bunker. Taj bunker mi je promjenio život. Otac je krajem aprila izašao na balkon da vidi šta se dešava i iz tog rova su ga ubili. Niko nije odgovarao za ovo ubistvo. Nakon par dana i moj stric je odveden u centralni zatvor gdje je proveo tri mjeseca. Tamo su ga redovno tukli. I njega je spasio prijatelj koji je preko svojih veza sredio da ga puste i razmijene. On je sad u Australiji i nikada se više nisu vidjeli a ni čuli – kaže on.
Naš sagovornik kaže da mu je nakon toga čovjek koji ga je štitio saopštio da se mora priključiti vojsci inače će i on biti ubijen.
– Nisam mogao ostaviti majku samu i morao sam da se priljključim. U jedinici je bilo još ovakvih kao ja, ali su svi uspijeli u narednih tri četiri mjeseca pobjeći. Preko nekih poznanika sam prešao u drugu jedinicu. Njen komandant je bio Hrvat. U čitavoj jedinici samo nas dvojica nismo bili Bošnjaci. Ali ni to nije dugo trajalo nakon par mjeseci neko ga je ubio od saboraca. U toj jedinici smo išli jednom da obezbijedimo da Srbi ne dođu do mjesta gdje su trebali biti vozila UNPROFOR-a koja su treba da evakuišu sve one koje žele da napuste grad. Zadatak je bio da nas stranci ne vide, ali da ne dozvolimo stanovištvu da uopšte krene u tom pravcu. Mnogi su pokušali da pobjegnu i svi su sprečavani, a kasnije je javljeno da ni jedan Srbin stanovnik Sarajeva nije želio izaći iz grada – kaže on.
Vuk Bačanović
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.