Pod ovim se naslovom s početka devedesetih na Trećem kanalu Radio-televizije Srbije prikazivala meksička sapunjara I bogati plaču. Naslov je bio dobar. Por qué? Zato što saopštava veliku istinu koju je stvorio plačni svijet latinoameričkih boza: suze su put ka nirvani i sreći, a šta je drugo plač no pjesma sa suzama? Kasandra, Ljovisna i Rosa salvaje isplakale su kile suza, usamljene ili na ramenima svojih kraljevića; ponekad bi i prinčevi pustili tvrdu suzu izdajicu, ali zlim bogatašima i njihovima ništa boljim esposas so nikada nije razbucala šminku niti je voda nenadano napadala muške čelične oči.
Saznanje izraženo kroz pomenuti naslov svakako je revolucionarno, jer ukazuje na to da svijet bogatih ima dušu i da tu dušu, u skladu sa drevnim alhemijskim principima, može da oplemeni samo njegova suprotnost – svijet siromašnih. Kasandra, Ljovisna, Rosa salvaje i Marijana Viljareal puka su sirotinja koja nema ni u lijevoj ni u desnoj; njihov jedini kapital su velike, plačne oči i razarajući osmijeh. Takve serije kod nas mogao bi da snima Radoš Bajić (ako ih već nije snimio), a ukoliko Nikola Pejaković odbije posao snova, dijaloge bi mogla da raspiše Nataša Škrbić koja sama za sebe veli da “možda samo ima talenta za pisanje”. Taman onoliko koliko i njen ćaća za tendere.
Kći Ranka Škrbića napisala je tekst To što sam ja njegova ćerka ne definiše mene. Moderna jeremijada razmaženog derleta koje ne zna da nije viteški kukati o svojim nedaćama, pogotovo ako su te nevolje suprotne mukama većine. Nemam vremena da se bavim ispravljanjem pismenog zadatka nadmene tinejdžerke, ali nešto daha je ostalo za kraći osvrt na plač bogatih koji vole Merlina, polovnu odjeću i troše šest kutija Reglana sedmično protivu muke i povraćanja. Dobra strana njenog teksta je u tome što smo konačno otkrili zašto je Ranko Škrbić bio takav ministar kakav je bio. Nije imao, siromah, vremena! Između dvije kajgane, zalamanja vinove loze i usisavanja malo je vremena ostajalo za lijekove, centralne medicinske blokove i inzuline.
Tekst Rančilove šćeri ima dva pripovjedna plana: u prvom se plebsu dokazuje da je Ranko čestit ćaća, marljiv student, dobar profesor, radan i vrijedan dingospo, somelijer svjetskog glasa koji sanja kako on i Divac Vlade Amerima iz snova lupaju blokade. U drugom planu kći Ranka Škrbića govori o sebi, svom bogataškom bremenu, o nerazumijevanju vulgarne sredine koja ne želi da shvati da je i ona samo čovjek, o mukama koje joj potresaju nejako buržujsko tijelo pred krpicom iz second handa i pred stihovima koji tako liče na njenu tužnu životnu priču. Cinizam dostojan klasike! Dar za pisanje Rankove kćeri je istovjetan onome što ona ima da kaže. Da se, ipak, približimo rečenicama, možda je nešto ostalo u pomrčini iskrenih namjera…
Ako je Ranko svojoj kćeri ćaća, narodu nije. Ako Ranko svojoj kćeri sprema jaja na oko, ostalima ih razvlači do poda. Ukoliko Ranko usisava sobu svoje kćeri, ne mora i tuđe pare. Kćeri bivšeg ministra, nije nama Ranko isto što je i tebi! Mi ga nisamo birali da nam bude babo, nego da nam bude ministar. Uostalom, nisam siguran ni da li smo ga birali, jer se Ranko savršeno uklapa u onaj tip osoba za koje je Lompar rekao da su vazda postavljani, a nikada birani. No, to i nije toliko važno. Suština je u sljedećem: mene ič ne zanima kakav je Ranko za trpezom, da li hrče i koliko mu treba da spremi ispit iz molekularne biologije. Jok, more! Mene zanima samo jedno koje je dvoje ili troje: da li je radio to što je radio i zašto nije radio kako treba? Ostalo može u porodični album, ali ne i na portale.
Lekcija je, zapravo, veoma jednostavna: ako je Ranko dobar otac, ti nikako ne znači da je bio i dobar ministar. Kvalitet njegove kajgane nije istovjetan kvalitetu njegovih javnih nabavki. Ili mora tako? Ne smijem ni da pomislim šta za zdravstvo u Republici Srpskoj znači ako Ranko umije da zgotovi argentinski biftek u sosu od zelenog bibera. Ali, izvinjavam se, ipak bi kći aktuelnog dekana radije s nogu maznula podgrijani burek, a potom bi, možda, pisala o tome kako ona ustvari i ne voli te bifteke, ali mora da ih pomalo zamezi, jer će svi pomisliti da je razmažena princeza na zrnu ministarskog graška. Tako dolazimo do kraja, odnosno do treće tačke dnevnog reda koja može da se čita i kao sovjet zdravoga razuma:
Nataša, budi karakter! Nemoj gledati na druge! Kupi, brate, krpicu za tri marke, daj pet i reci: U redu je! Ako ti se razbija čaša, razbij je! Pričaj na engleskom i na pijaci, ako tako želiš! Nemoj da te ćaća sputava! Ako je nas zajebao, ne mora i tebe. Opusti se, promijeni prezime, poderi pozivnicu, otkaži večeru, prevari muža odlazeći da se počešljaš u nekom lošijem hotelu. Neka čaršija priča šta hoće. Ionako si navikla. Ali bar ti neće biti muka. Jedino možda zbog lošeg vina. Ali ćeš konačno biti Nataša Škrbić, a ne kćerka Ranka Škrbića. U tome je razlika.
Goran Dakić
Goran Dakić je banjalučki pisac i novinar. Diplomirao na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci, na Odsjeku za srpski jezik i književnost. Objavio romane „Dalj“ i „Petodinarke“. Dopisnik „Dnevnog avaza“ iz Banjaluke.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.