Besmisleno je praviti kataloge u tridesetoj godini, znam, ali ma koliko zaludan taj posao bio ujedno se čini i kao savršen uvod za priču koja slijedi i koja može da počne, na primjer, ovako: Izuzmem li sva žanrovska, stilska i ina druga uopštavanja, koja najčešće ne znače ama baš ništa, knjige bih sada, u ovom trenutku, na pola moga životnoga puta, podijelio u četiri grupe: na one koje su bile izuzetne prilikom prvog čitanja, dok je na drugom ta oduševljenost u potpunosti nestala; na one koje su u prvoj čitalačkoj prilici bile nesamjerljivo dosadne i neupotrebljive, a nakon toga izvanredne i profetske; na one koje su i tokom prvog i tokom drugog čitanja odavale nesumnjivog genija nadahnutog onom posebnom vrstom entuzijazisa; i, na koncu, tu su i one sa kojima nisam uspio da se izborim ni prvi ni svaki naredni put kada bi mi pale šaka.
U prvoj grupi nalaze se knjige poput Selenićevih Prijatelja, Ljosine Povesti o Majti i Imena ruže; u drugu grupu svrstavam Sliku Dorijana Greja, Putovanje nakraj noći, Upotrebu čoveka, Jesen patrijarha, Kovače lažnog novca; trećoj pripadaju, između ostalih, tri magarca: Apulejev, Himenesov i Bulatovićev, Faust, Besnilo, Tvrđava, Opsada crkve sv. Spasa, Lorkine drame, Njegoševi spjevovi, poezija Branislava Petrovića, latinoamerička novela del dictador; u četvrte ubrajam Madam Bovari, Grobnicu za Borisa Davidoviča, Doktora Faustusa, Stranca, čak i Proces.
Ipak, strpljivo sam gradio biblioteku, počesto pazareći i knjige pisaca u kojima ne uživam i kojih se vjerovatno neću mašiti ponovo za života. Posljednjih godina knjige uglavnom kupujem u antikvarnicama – na internetu ili u Nedinoj Agori – i sve češće pronalazim knjige koje su bile dio nečije biblioteke i koje su poslije smrti vlasnika vjerovatno prodane ni za kakve pare. I ponekad se desi da na prvim stranicama tih knjiga stoje kratke ili dugačke, predivne ili izanđale posvete; posvete koje ukazuju na neki davnašnji znak pažnje, na zahvalnost ili naprosto ukazuju na rođendanski ili kakav drugi prigodni poklon. Te posvete su priča sama po sebi i njima posvećujem ovaj zapis…
U Izabranim pesmama Branislava Petrovića, u izdanju Srpske književne zadruge, iz 1986. godine, pjesnik je zapisao ovo: Kažu (uzbuđeni) da se poezija ne piše, nego diše. Ali, ona se i piše, pa se tek posle diše (lakše diše). Dragi Vladimire Srebrove, od srca ti darujem zapise svog bitisanja na Zemlji, ovde dolje. Volim tvoju poeziju. Knjiga je Srebrovu poklonjena u jesen 1987. godine, odnosno godinu dana nakon njenog objavljivanja i niko ne može da zna kako je ona došla u Agoru Nede Slavnića.
Ispred banjalučke Poliklinike redovi su penzionera i nezaposlenih koji na prostrtim ćebadima prodaju omanje češljeve, grickalice za nokte, musava ogledalca, zdravstvene i radne knjižice, poneko paklo cigareta. Na kraju te kolone nalazio se i jedan koji je na beton položio tridesetak knjiga i pokoji strip. S bicikla sam spazio prepoznatljivu sivkastu boju izdanja SKZ-a. Sišao sam, zatražio te dvije knjige i dobio u ruke Pesme Tina Ujevića iz 1937. godine i Prešernov Sonetni venac iz 1968. godine. I jedna i druga knjiga pripadale su biblioteci univerzitetskog profesora Mirka Skakića; i na jednoj i na drugoj knjizi nalazi se pečat sličan pečatu koji je profesor “lupao” u indekse, ispod upisane ocjene, sa nazivom predmeta. Ako sam u pravu, a čini mi se da jesam, Ujevićeve Pesme pripadale su najprije profesorovom ocu Milošu; to ime stoji na koricama knjige. (Kroz mjesec dana ponovo sam prošao tuda, ali prodavac je ovoga puta na ponjavu iznio samo stripove; od knjiga nisu ostale čak ni korice.)
Isti izdavač objavio je 1974. godine izabrane pjesme Radeta Drainca Bandit ili pesnik. Na početku knjige, na četvrtoj strani, neko je 7. avgusta 1980. godine zapisao ove stihove:
U fatalnosti
Jednog meseca
U iščekivanju
Jednog sna
Umirah triput u snu
Za nečije ruke
Nepažnje
…………
Voleh triput na svom
Grobu ime napisano
Njenom krvlju
Melvilov Mobi Dik, koji je objavio beogradski Rad 1954. godine, pripadao je Kulturno-prosvetnom društvu Karavukovo, srez odžački. Matica srpska je 1956. godine štampala Cvajgovo Nestrpljivo srce i ta knjiga je poklon stanovite Živane njenoj Veci za rođendan, u Boru, 11. novembra 1956. godine (dan ranije rodila se moja majka). Didroovog Fatalistu Žaka i njegovog gospodara objavio je BIGZ 1975. godine, a nepoznati student ili postdiplomac je 1990. godine, u Osijeku, zapisao samo jednu rečenicu: Nauči dijalektiku – i smej se! (Priznajem da ga razumijem!) Od cijele posvete na početku Bludnog sina Čarlsa Bukovskog (BIGZ, april 1985. godine) ostao je samo potpis – od Jove.
Godinama sam pokušavao kompletirati Sabrana djela Miodraga Bulatovića koja su objavili Prosveta, Narodna knjiga, Vuk Karadžić i Mladinska knjiga i pronalazio sam pojedinačna izdanja na raznim stranama, pa sam tako Ljude sa četiri prsta kupio u Beogradu, a ispod naslova stajalo je i ovo: Ovu knjigu poklonio je Narodnoj bibloteci Bihać Dupanović Edin iz Bihaća, ulica Harmani, br. H-5. U drugoj Bulatovićevoj knjizi, u Vuku i zvonu, u istoj ediciji, stoji zapisano i ovo: Draga moja Saro! Volim te najviše na svijetu! Nek’ ti je sretno 22. ljeto, tvoj Graba (Graba je nadimak moga kuma: tek toliko da ne smetnem s uma sinhronicitete!). U Jejtsovoj Kuli (BIGZ, 1978) stoji i to da knjiga pripada zbirci knjiga Mensura Serdarevića. Na prvoj stranici Turgenjevljevih Proljetnih voda (Logos, Split, 1985) nalazi se sljedeća napomena: Poštovanoj porodici Bjelogrlić, B. Luka, 4. 9. 2014. g, prijateljski, za „Agoru“, Nedo Slavnić, ali, s obzirom na posvetu, nije do kraja jasno ko je kome zapravo poklonio ovu knjigu. Vajldovu Sliku Dorijana Greja objavila je Prosveta 1964. godine, a na mom primjerku stoji pečat: Popović S. Dušan, Derventa.
Tekla reka Lepenica Branka V. Radičevića objavljena je 1979. godine u izdanju Spomen-parka Kragujevački oktobar. U njoj je zapisano ovo: Drugarici Miri Topić, u znak našeg duženja i zahvalnosti poklanjaju ovu knjigu pioniri SR Srbije, u „Logoru Sutjeska ‘83“, 7. 7. 1983-21. 7. 1983. Nolitovo izdanje Majstora i Margarite takođe je nekome pripalo kao poklon: Našim dragim prijateljima, g-đi Dragani Đukić, s puno poštovanja i lepih želja, Vaši Dragica i dr Stankić. Bilo bi dovoljno; ostala je još poneka knjiga, ali nema potrebe sve ih „zavoditi“ u ovaj zapis. Markirane su one najupečatljivije posvete, kao i one koji pripadaju opštim mjestima širom zemaljskog šara. Ostaje još da zabilježim dvije ili tri posvete uz koje sam i sam bio darovan ili koje sam iskamčio poturajući knjige pod spisateljska pera na sajmovima knjiga.
Pomenuo sam već da mi je Petrovićeva Opsada među najdražim knjigama. Stoga je bilo neophodno upoznati pisca i prilika se slučila prije deset ili više godina kada sam, po sili novinarskog zadatka, izvještavao sa Sajma knjiga u Beogradu. Neku komunikaciju sa piscem sam ostvario prije toga, intervjuisao sam ga, putem maila i samo mi je ostalo da se istim putem najavim. Pisac je zakazao sastanak i kratku kafu u toliko i toliko sati na štandu Narodne knjige, a potom mi je, kada su kratko upoznavanje i još kraći razgovor završeni, na trećoj ili četvrtoj stranici napisao: Goranu, ova opsada i odbrana.
U januaru 2007. godine moji drugari Igor i Lola organizovali su mini-sajam knjiga ispred restorana Lovac. U okviru sajma, koji je trajao svega sedam dana, svaki dan su organizovane promocije na kojima su se predstavljali mlađi pisci: Mirko Vuković, Radomir D. Mitrić, Tanja Stupar Trifunović, Nikola Paripović. Budući drugari zamolili su me da vodim te promocije, uz napomenu da para nema i da ih neće ni biti. Prihvatio sam ponudu, naravno, a onda sam, posljednjeg dana sajma, na ruke dobio Gerbranov i Ševalijeov Rečnik simbola i u njemu i ovo: Gospodinu Goranu Dakiću, godinama mladom, a već tako iskusnom i zrelom kulturnom pregaocu. U znak zahvalnosti za svesrdnu pomoć u organizovanju književnih matinea u sklopu novogodišnjeg malog sajma knjiga. S poštovanjem, Igor i Lola. Te ili naredne godine u ruke sam dobio još jedan rječnik simbola, onaj Bidermanov. Mom prijatelju Goranu. Ne idi ispred mene, mogu da te ne sledim. Ne idi iza mene, mogu da te ne vodim. Prosto, idi pored mene i budi moj prijatelj! Suzana. Čemu, na kraju, sve ovo?
Romantična zabluda o svrsishodnosti književnosti donekle je potvrđena ovim posvetama. Pojedinci su jedni drugim kupovali i poklanjali Melvila, Bulatovića, Turgenjeva. Takav odnos snaga oni koji se na bilo koji način bave književnošću – stvaraju je ili je tumače – vide jedino oko sebe: jedino oni kupuju knjige i jedino oni poklanjaju knjige i oni bliski njima, naravno. Ostatak, prema sujetnom uvjerenju takvih, među kojima sam i sam, kupuje, poklanja i čita trivijalnu književnost ili onu vrstu literature koja na savršen način skraćuje vrijeme između dva kupanja na moru. Književna stvarnost je često autentičnija od one koju živimo i kojoj pripadamo i ove posvete dokazuju da literatura ponekad umije da se našali, u maniru starih majstora ironije, sa onima koji misle da znaju sve ili da znaju ponešto. Postajem do te mjere oduševljen knjigama koje krije posvete da bih najradije samo njih i kupovao, ali one su istinska rijetkost i tek ih komedijant slučaj otkrije.
Posvete pisaca, drugara i prijatelja nisu iscrpljene Petrovićevom, Suzaninom ili olovkama Igora i Lole; ne, ali te posvete su „presjek skupa“. Na jednoj stranici se nalazi jedan od mnogih ključeva za ulazak u fantastični svijet Petrovićeve Opsade, na drugoj se zrcali namjera starih lisaca da polaskaju jednom junoši koji je sav važan stajao na „minus sedam“ ispred Lovca uvjeren da besjedi i glagolja kako niko nije besjedio i glagoljao još od Kašanina, a na trećoj je iskrena, topla, prijateljska posveta koja otkriva suštinu vjere u boginju Filiju.
I na koncu jedna dilema: sve pomenute knjige su, kako rekoh, bile dio nečijih biblioteka i sve su završile na policama lokalnih antikvarnica, na buvljacima gdje su ih preprodavci svega i svačega kupovali za sitne pare i potom prodavali za tek neznatno višu cijenu ili su postale dio kataloga koji se može preuzeti na internet stranici te i te knjižare. Neko je godinama ili decenijama pažljivo birao naslove, odbacivao škart, skupljao novac za, na primjer, Geteovog Fausta (SKZ, dabome!) četvorotomnog Don Kihota (onog Nolitovog!) ili Fuentesovu Terra Nostru (edicija Latinoamerička književnost!), a potom je nerazborito potomstvo razdalo biblioteku po dobro utrđenom pravilu: jedna knjiga – jedna marka! Za biblioteke koje broje više hiljada naslova to se čini kao dobar posao, ali je kleta istina da je to sablazan najgore vrste; prodati za pola dana ono što je neko gradio trideset godina i to za desetinu iznosa koji je u tu građevinu uložen…
Zaista, to je bezbožništvo već sada dostojno plača Jeremijinog! I stoga pitam samoga sebe: šta će biti sa bibliotekom koju stvaram bezmalo pa deceniju? Da li će moja djeca prodati Karpentijera, Sterna i Šolohova za jedan ručak? Hoće li moj Njegoš u sedam knjiga biti trampljen za jednu „plafonjerku“? Umjesto Dikensa – polovni servis za ručavanje? Vrijednost Igoove Bogorodičine crkve (Prosvetina biblioteka velikih romana) jednaka bateriji za mobilni telefon? Da li će višedecenijska muka odjeknuti kao nerazumna strast trknutoga ćaće? Možda hoće. A možda i neće. Svijet se ionako, kako reče lirik, ne može spasiti pjesmom, a sve manje vjerujem da tu nešto može da učini i biblioteka, ma koliko tačna bila…
Goran Dakić
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.