Od 24. januara 2017. godine, dana kada su objavljenje nominacije za 89. dodjelu nagrada Akademije (Academy Awards), svijet se počeo dijeliti na one koji vole i one koji ne vole “La La Land”, film Demijena Šazela (Damien Chazell). Rijetki su oni indiferentni. Sa 14 nominacija, “La La Land” je ušao u grupu filmova kojima je omogućeno postavljanje novih rekorda kada su Oskari u pitanju. U njoj, društvo mu prave “Sve o Evi” (eng. All about Eve) iz 1951. godine i Kameronov (James Cameron) “Titanik” iz 1997. godine. Na taj način, “La La Land” je ušao u istoriju, a da je osvojio svih četrnaest nagrada (ili barem dvanaest), ušao bi u istoriju i kao film sa najviše pobjeda.
Međutim, šanse su bile male, pogotovo kada uzmemo u obzir da se “La La Land”, koji je kući odnio šest nagrada (kao i “Sve o Evi”), našao u konkurenciji sa “Mjesečinom” (Moonlight) Berija Dženkinsa (Barry Jenkins) i “Mančesterom na moru” (Manchester by the sea) Keneta Lonergana (Kenneth Lonergan). U pitanju su tri najbolja filma koja su se ove godine našla u konkurenciji za glavnu nagradu, te jedina tri filma koja su bila nominovana i za Zlatni Globus i za nagradu BAFTA.
Šazel, Dženkins i Lonergan su, u domenu filmske režije, takoreći početnici, jer u svom opusu imaju svega nekoliko filmskih ostvarenja. Šazel, vjeran svojoj ljubavi prema muzici i temama koje ga privlače – kompromis, odricanje, nostalgija i umjetnost u najširem smislu – iza sebe ima tri filma, i to: “Gaj i Madelin na klupi u parku” (eng. Guy and Madeline on a park bench), “Ritam ludila” (eng. Whiplash) i “La La Land”. Sva tri filma pričaju istu priču, ili gotovo istu priču, odajući tako utisak da se ovdje zapravo radi o jednoj vrsti nekonvencionalnog triptiha, posvećenog Šazelovom životu neostvarenog džez muzičara. Za one koji ne znaju, Šazel je svojevremeno nastojao da uspije kao džez bubnjar, što mu, kao što možemo da vidimo iz priloženog, nije pošlo za rukom. S druge strane, Dženkins je po snimanju niskobudžetnog i visoko hvaljenog “Lijeka za melanholiju” (eng. Medicine for Melancholy), te pauze od osam godina, došao do teksta za (autobiografsku) dramu Tarela Alvina Mekrenija (Tarell Alvin McCraney) nakon čega je snimio “Mjesečinu”, svoj drugi igrani film. Lonergan, poznatiji kao pisac, se, nakon poteškoća koje je imao sa “Margaretom” (eng. Margaret), u koštac uhvatio sa svojim trećim filmom, donoseći nam odlični “Mančester na moru”, kojim je opravdao svoj status genija među kolegama i publikom.
Kao što sam već rekla, u pitanju su tri najbolja filma u konkurenciji ove godine koji su ravnopravno, da ne kažem demokratski, između sebe podijelili najveće nagrade. Kejsi Aflek (Casey Affleck) je uzeo nagradu za najboljeg glavnog glumca, dok je Lonergan uzeo nagradu za najbolji originalni scenario. Maheršala Ali (Mahershala Ali) je, sasvim zasluženo, uzeo nagradu za najbolju mušku sporednu ulogu u filmu “Mjesečina”, dok su Beri Dženkins i Tarel Mekreni pobijedili u teškoj kategoriji originalnog scenarija, opet sasvim zasluženo. Sam film, moj omiljeni iz 2016. i po meni jedini kompletan ove godine, uzeo je nagradu za najbolji film (Adel Romanski, Didi Gardner, Džeremi Klajner). Šazel je kući otišao sa Oskarom za najbolju režiju, postavši tako najmlađi dobitnik za režiju, Ema Stoun (Emma Stone) za najbolju glavnu glumicu, a Džastin Hurvic (Justin Hurwitz) za najboju muziku i pjesmu (City of Stars). Pored toga, “La La Land” je osvojio i nagrade za najbolji scenski dizajn (Dejvid Vasko i Sendi Rejnolds Vasko) i najbolju fotografiju (Lajnus Sandgrien). Jedini uljez, u smislu njene nepripadnosti ovom trojstvu, jeste odlična Vajola Dejvis (Viola Davis) koja je, bez konkurencije, u kategoriji za najbolju sporednu žensku ulogu, uzela nagradu za svoju ulogu u “Ogradama” (Fences), filmu Denzela Vošingtona (Denzel Washington).
Sama kategorija u kojoj se Vajola našla predstavlja jednu u nizu kontroverzi koje su ove godine obilježile Oskare. Naime, posmatrajući minutažu i njenu ulogu u “Ogradama”, bilo je logično pretpostaviti da će Vajola biti nominovana u kategoriji za najbolju glavnu glumicu, međutim, to se nije desilo, što možda i nije toliko lose, jer joj je upravo taj potez i omogućio uspjeh. Nažalost, Izabel Iper (Isabelle Huppert), druga najbolja glumica današnjice, nominovana u kategoriji glavne ženske uloge, ostala je kratkih rukava. Ova činjenica bi se više mogla prokomentarisati kao žal nego kao kontroverza ili šok, pogotovo kada uzmemo u obzir da je Emi Stoun, parafrazirajući Marka Kermouda (Mark Kermode), pošlo za rukom da odigra najbolje glumljenje glume unazad nekoliko godina, a možda i ikad.
Druga kontroverza se odnosi na nevjerovatnu odluku Donalda Trampa (Donald Trump), predsjednika Sjedinjenih Američkih Država (SAD), prema kojoj je na snagu stupila zabrana ulaska u SAD svim stanovnicima šest zemalja Bliskog istoka (eng. Middle East), među kojima se, između ostalog, našao i Iran. Ašgaru Farhadiju (Asghar Farhadi), čuvenom iranskom reditelju, je tako direktno zabranjeno prisustvovanje ovogodišnjoj ceremoniji. Činjenica da se radi o reditelju koji je prije samo pet godina kući otišao sa nagradom Akademije za najbolji strani film (A Separation), koji je proglašen i jednim od najboljih filmova svih vremena, samo dodatno naglašava apsurd Trampove nehumane odluke. U svakom slučaju, Farhadi je i ovaj put trijumfovao (The Salesman), a nagradu je umjesto njega primila Anušeh Ansari (Anousheh Ansari), američko-iranski inžinjer i žena koja je 2006. godine postala prva Iranka u svemiru. Na ovaj način, a i uz pomoć dirljivog govora, Farhadi je naglasio činjenicu da Sjedinjene Američke Države, bez obzira na sve, ipak čine brojni imigranti, bez kojih ova zemlja ne bi postojala, niti bi bila sinonim za progres i slobodni svijet, meku multikulturalnosti.
Kontroverze vezane za nominacije, te lik i djelo dvojice glumaca – Kejsija Afleka i Mela Gibsona (Mel Gibson) – koji su unazad nekoliko godina bili integralni dio različitih skandala, zbog čega su i zaradili etikete holivudskih šovinista, suvišno je komentarisati, međutim, ipak bih pomenula podatak da je “Greben spasa” (eng. Hacksaw Ridge) dobio nagradu za najbolju montažu, što je u tom kontekstu zaista šokantno, jer je montaža, upotpunjena režijom, upravo ono što je znantno oslabilo film. Usudila bih se čak reći da je upravo montaža bila jedan od njegovih najvećih problema, čime je ova odluka postala još bizarnija.
Najveću neugodnost, šok ili kontroverzu ostavljam za kraj. Riječ je, naravno, o proglašenju pobjednika za najbolji film, koje nije prošlo glatko kako se moglo očekivati. Naime, slaveći pedeset godina od kultnog filma “Boni i Klajd” (Bonnie and Clyde), ozloglašeni filmski par, Fej Danavej (Fey Dunaway) i Voren Biti (Warren Beatty), izabrani su kao voditelji čija je uloga bila dodijeliti nagradu za najbolji film. Koverta koju su dobili je, međutim, igrom slučaja, bila pogrešna, što je inicijalno zbunilo Bitija. Ne obraćajući pažnju na činjenicu da je na koverti stajalo “Najbolja glavna ženska uloga”, te da je unutra bilo naspiano ime Eme Stoun, Fej Danavej je samo pročitala naziv filma, pretpostavljajući da je “La La Land” pobijedio. Prije nego što se greška uspjela ispraviti, na sceni su se pojavili svi, uključujući producente, ali i reditelja, kompozitora, te glumce. Nakon nekoliko trenutaka, po završetku svog govora za nagradu koju nije osvojio, jedan od producenata, Džastin Horovic (Justin Horowitz), shvata da je došlo do zabune i uprkos sramoti i neugodnosti prouzrokovanoj nesporazumom, herojski uzima stvari u svoje ruke. U ovom nevjerovatnom, gotovo filmskom preokretu događaja, ekipa filma “La La Land” se, na očigled svih, ponijela dostojanstveno i časno pozivajući svoje kolege na scenu, čime je “Mjesečina” i zvanično proglašena najboljim filmom 2016. godine. Momenat pod svjetlima reflektora je tako zauvijek izgubljen, kako za jedne tako i za druge, ali je nagrada tu za vijekove, baš kao i ova nečuvena situacija koja se, eto, dešava i najboljima. Koliko ljudi je noćas dobilo otkaz, ostaje da se vidi.
Sama ceremonija bila je prosječno interesantna, a njen ovogodišnji voditelj, Džimi Kimel (Jimmy Kimmel), standardno nezanimljiv. Sa izuzetkom “turista” koji su pokazali da nova iskustva, te svijet oko sebe, u duhu 21. vijeka, uvijek treba posmatrati kroz ekran svog mobilnog telefona, zanemarujući fizički kontakt i interakciju sa ljudima na uštrb “selfija”, te Kimelovog konstantnog prepiranja i osrednje zabavnog odnosa sa Metom Dejmonom (Matt Damon), bilo je ovo veče lišeno dobrog humora, začinjeno neprijatnom situacijom za kraj, koja je, kao kruna na sve, lišila i “Mjesečinu” i “La La Land” priznanja kakvo su, bez obzira na sve lične ukuse, ova dva filma ipak zaslužila.
Tekst napisala: Monika Ponjavić
Monika Ponjavić je arhitekta, teatrolog, teoretičar audio-vizuelne umjetnosti i scenski dizajner. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.
***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE. SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU TUŽBE.***
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.