Kada bosanskohercegovački građanski rat 1992-1995. bude došao u fazu da postane predmetom razmatranja filozofije istorije, vjerovatno će jedan od datuma koji je označio njegov početak, a to je 1. mart, dobiti neki novi naziv, a da to nije “Dan nezavisnosti”. Ne samo zbog toga što oko tog datuma nema, niti će ikada biti konsenzusa unutar Bosne i Hercegovine, već i zbog toga što BiH tog datuma ne samo nije postala nezavisna, već je izgubila bilo kakav smisao svoga postojanja.
Hrvatska strana je “nezavisnost” podržala samo do onog trenutka do kojeg koj je to odgovaralo da ostvari vlastite ratne ciljeve, dok je srpska strana svoje mišljenje o tome dala još krajem 1991. i stala vršiti pripreme da se ona nikada ne dogodi, ili ako se dogodi da je Srbi dočekaju u vlastitom državno-pravnom oklopu. Zvanično Sarajevo je, opet, u svome interesu, izigravalo da ga se to ne tiče, poturajući pod agendom jedinstvene Bosne i Hercegovine svoje jednonacionalne interese. Gaženje Ustava i gomila praznih priča, postale su temeljima novih državica.
Prvi mart bi sljedstveno zdravoj logici, trebao biti nazvan “Danom disolucije”, ili “Danom nestanka” Bosne i Hercegovine kakva je nastala 1943. godine. Prema tome, najbolje bi ga bilo prozvati Danom katastrofe Bosne i Hercegovine, od koje se ona nikada nije oporavila i kojim je za dva od tri njena naroda svedena na geografski pojam, poput Semberije, Krajine, Popova polja ili Posavine. Kada bi ste nekoga u Banjaluci ili Mostaru pitali da li je za to da Bosna i Hercegovina promijeni ime u Neretva i Semberija, sasvim je sigurno da bi ogromnoj većini to bilo apsolutno svejedno, ukoliko to znači opstanak hrvatske autonomije, odnosno Republike Srpske.
Ali u zvaničnom Sarajevu svi ovi argumenti nemaju nikakve važnosti. U paralelnom svijetu između Baščaršije i Marijin dvora se navršava 25. godina od “nezavisnosti” Bosne i Hercegovine. Samoproklamovani redatelj istorije, bivši estradni umjetnik Avdo Huseinović je, u tu svrhu, snimio novi dokumentarac kojim će dokazati kako su generali Juka i Kruško rušili jugoslovenske migove, da bi njihovim dijelovima, nakon što su ih, razumije se, golim rukama rastrgali, uništili najmanje 500 “četničkih” tenkova ponaosob. Kada nisu bili drogirani, dakako.
Ova dvojica će, kao neki mračni Mirko i Slavko sarajevske prodavnice i firme učiniti nezavisnim od robe, vozače od njihovih automobila, stanare od njihovih stanova, a, neke koji su u igri zvanoj “nezavisnost” morali dobiti ulogu pete kolone, koja “ćetnicima” daje signale različitim rasporedom veša, svijećama i pokvarenim farovima od bicikla nezavisnima i od njihovih života. Kada neki budući istoričar bude istraživao period zvani “nezavisnost” Bosne i Hercegovine u Sarajevu i kada to bude radio multidisciplinarno, svakako će morati uzeti u obzir privremenu nezavisnost o heroinu pojedinih stjecatelja nezavisnosti. Jer će to biti jedan od načina da se shvati potreba iznenadne akumulacije dobara u njihovim rukama, kako bi nezavisnost bila održiva zavisnošću. Ne toliko začudo, priča o “nezavisnosti” je sama po sebi postala heroin, koji se, nanovo i nanovo mora ubrizgavati, s tim da većini svojih uživalaca omogućuje akumulaciju ničega, osim bezgraničnog sljepila, gluposti i samodopadnosti, kojim se iz čovječanstva, ljudskosti i poštenja isključuje svako kome cjelokupna priča nema nikakvog smisla.
Medicinski ćitabi kažu da heroin djeluje u tri faze. Prva se odlikuje početnom snažnom euforijom, osećajem topline i blagostanja uz ubrzane otkucaje srca. Druga donosi prijatan umor sa meditacijama, a treća odsustvo motivacije, depresiju, tjeskobu i strah. Kada se brojni dušebrižnici pitaju šta je autora ovih redaka protjeralo iz Sarajeva (kad već ne otkaz zbog bezveznog statusa na privatnom Facebooku), a “niko ga prstom nije dotakao”, onda je to društvo koje u kojem se sve svelo na euforije, meditacije nad euforijama i strahove od susreta sa činjenicom da je kompletan moralistički društveni narativ, čiji se “Big bang” dogodio prije 25 godina zasnovan na notornim budalaštinama. Autor ovih redova je mogao slegnuti ramenima, sačekati da se prašina slegne, što bi i učinio da konačno nije postao nezavisan o priči o nezavisnosti, ili razmišljanju o tome da ima bilo kakvu smislenu ulogu u euforijama i meditacijama nad euforijama, u kojima, nezavisnošću od pameti, Dan katastrofe jeste jednako Dan nezavisnosti. U tom smislu, jedino ispravno postupanje sa Prvim martom jeste da se po njemu zove najnoviji tunel. Prema Zenici, gdje, otprilike sva priča i završava.
Vuk Bačanović
Vuk Bačanović je sarajevski istoričar, dugogodišnji novinar i urednik. Protjeran od sarajevske javnosti zbog drugačijeg mišljenja.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.