Uoči ovogodišnje dodjele Oskara, nagrade Američke filmske akademije, koju će ekskluzivno prenositi Elta TV u noći između 26. i 27. februara, portal SrpskaCafe predstavlja vam kandidate kroz pero kolumnistkinje Monike Ponjavić, koja će u društvu našeg muzičkog kritičara Nebojše Ristića, prenositi i komentarisati ovaj događaj.
Kada je riječ o istorijskim filmovima u čijem centru se nalaze brilijantni umovi, naročito u područjima matematike i fizike, ono što publika obično može da očekuje jeste priču o egu. Dobro utabanu formulu o kojoj govorimo mogli smo vidjeti u “Brlijantnom umu” (eng. Beautiful Mind), “Teoriji svega” (eng. Theory of Everything), “Igri kodova” (eng. The Imitation Game) itd, u čijim centrima su obično (ako ne i uvijek) stajali naučnici bijele kože i muškog pola. Međutim, “Iz sjenke” (eng. Hidden Figures), novi film Teodora Melfija (Theodore Melfi), nije takva vrsta filma, prvenstveno jer umjesto jednog ima tri glavna lika – žene afroameričkog porijekla – a zatim i jer odaje počast svojim glavnim akterima, radeći suprotno od onoga što su gotovo sve druge istorijske biografije radile, pažljivo posmatrajući i konstruišući svoje izuzetne genijalne umove, ne kao pojedince, nego u kontekstu zajednice u kojoj djeluju.
Pored toga, ono što je za film jednako važno jeste i sljedeće pitanje – da li ste bili upoznati sa podatkom da su tri Afroamerikanke, matematičara po struci, koje su tokom 1962. godine radile za NASA-u, imale instrumentalnu ulogu u lansiranju programa “Merkur” (eng. Mercury) u orbitu, osiguravajući tako pobjedu Amerikanaca u kultnoj svemirskoj utrci sa Rusima? Ja nisam. Upravo to možda i jeste najbolji aspekt filma koji režijski, nažalost, osim gore navedenog, nije ponudio ništa novo, ni revolucionarno. Naravno, da bi se neki film označio dobrim, on ne mora nužno biti nov, a kamoli revolucionaran. Dovoljno je da želi da ispriča nešto interesantno i da ga, što je možda i najvažnije, ispriča na dobar način, svojstven samom sebi, čemu “Iz sjenke” suštinski teži, ali ne ispunjava. Ono što mu je svakako poslužilo kao dobra baza jeste činjenica da se radi o stvarnim događajima, koji osim toga dramaturški čine jedan dobar pripovjedački koncept, sa relativno dobro postavljenim likovima i konfliktima. Međutim, odluka režisera da se tim elementima pristupi na „siguran“ i školski način je zapravo naškodila ovom filmu iz prostog razloga jer takav tip narativa je, koliko god on dobar u svojoj suštini bio, do sada već ispričan toliko puta. Da je klasični tip priča sa svevremenim pitanjima uvijek relevantan, to je jasno iz toliko verzija i reinterpretacija istih (da ne spominjemo Šekspira ili klasične grčke drame, možemo se prisjetiti i holivudskih primjera: Igra sa vukovima, Posljednji samuraj, Pokahontas, Čovjek zvani konj, Plavi vojnik, i tako dalje). Ali, u praksi su rezultati različiti, neki su uspješni, a neki ne. Kod ovog filma taj ne baš pretjerano inventivan pristup nije uspio da svojim stilom pričanja, ili nečim drugim što bi ga odvojilo od prethodnika, učini gledanje makar malo dinamičnijim, a kamoli vrijednim tolikih nominacija za nagrade.
Njegov drugi problem jeste takođe i loša okolnost da je izašao u godini kada je samo u Sjedinjenim Američkim Državam napravljeno preko 900 filmova (raznih kvaliteta), od čega ćemo minimalno njih pedeset zapamtiti prije nego što ćemo zapamtiti ovaj. Činjenica da ništa, osim njegove priče, poruke koju ona šalje, suptilnih (nedovoljno hrabrih) promjena u pristupu, kostima (koji je zaista izvanredan) i dobrog kastinga, nije vrijedno pomena stavlja ga na sami kraj (moje) liste ovogodišnjih filmova za nagradu Akademije. Samim tim, a sudeći na osnovu dosadašnjih iskustava sa ovog događaja, postaje vrlo izvjesno da upravo ovaj film odnese glavnu nagradu, što ne bi bilo nikakvo iznenađenje, zaista. Drugim riječima, “Iz sjenke” je za 2016. godinu i 89. po redu dodjelu “Oskara” potencijalno ono što je bio “Sudar” (eng. Crash) za 2004. i Akademijino 78. izdanje.
Međutim, da ne bude sve tako crno, ono što bih pored kostima pohvalila jeste izbor glavnih uloga, od kojih bih svakako izdvojila fantastičnu Oktaviju Spenser (Octavia Spencer) u ulozi Doroti Von. Pored nje, glavne/sporedne uloge dobile su i Taradži P. Henson (Taraji Penda Henson), poznata uglavnom po televizijskim ulogama (Boston Legal, Empire, Person of Interest itd.), te pjevačica Džanel Robinson (Janelle Monae Robinson), koja je svoju debitantsku ulogu na igranom filmu ostvarila 2016. godine, i to u “Mjesečini” (eng. Moonlight), filmu za koji recenzija stiže u nedjelju. Izbor da baš ove tri glumice ponesu glavne uloge uveliko je doprinio kvalitetu filma. Kad je riječ o muškom dijelu ekipe, Kevin Kostner (Kevin Costner) je reprizirao svoju ulogu Džima Garisona (JFK, 1991), dok nam je šarmantni Maheršala Ali (Mahershala Ali) dokazao još jednom zašto će baš on postati nova holivudska zvijezda i jedan od traženijih glumaca američke budućnosti. Za kraj, iako je scenario na momente otrcan, ponekad čak i banalan, ipak se, u kontekstu današnjeg vremena, radi o priči itekako vrijednoj pričanja.
Film je novinovan u tri kategorije: Najbolji film (Donna Gigliotti, Peter Chernin, Jenno Topping, Pharrell Williams, Theodore Melfi), Najbolji adaptirani scenario (Theodore Melfi, Allison Schroeder) i Najbolja sporedna uloga (Octavia Spenser).
Tekst napisala: Monika Ponjavić
Ocjena: 3.5/5
Monika Ponjavić je arhitekta, teatrolog, teoretičar audio-vizuelne umjetnosti i scenski dizajner. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.
***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE. SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU TUŽBE.***
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.