Monika Ponjavić: U susret Oskaru – La la land

Uoči ovogodišnje dodjele Oskara, nagrade Američke filmske akademije, koju će ekskluzivno prenositi Elta TV u noći između 26. i 27. februara, portal SrpskaCafe predstavlja vam kandidate kroz pero kolumnistkinje Monike Ponjavić, koja će u društvu našeg muzičkog kritičara Nebojše Ristića, prenositi i komentarisati ovaj događaj. 

“La la land”, film Demijena Šazela (Damien Chazelle), je 24. januara 2017. godine ušao u istoriju. Ovo mjesto mu je obezbijedilo 14 nominacija za nagradu Akademije, čime je stavljen rame uz rame sa filmovima “Sve o Evi” i “Titanik”. Rekla bih zasluženo, a ova recenzija – vođena idejom: da “La La Land” nije mjuzikl, bio bi to sasvim prosječan film – će nastojati da objasni i zašto.

Sponzorisano

Kao što vam je već vjerovatno poznato, mjuzikli su, kao žanr, tokom 1950tih dobili na određenoj težini, i to kroz redizajn koji ih je u potpunosti odvojio od konfuznih prethodnika, u čijoj strukturi je gotovo sve bilo moguće. Upravo iz tog razloga, 1950te se posmatraju kao zlatno doba ovog žanra koji je cvjetao pod kreativnom palicom Artura Frida (Arthur Freed), američkog tekstopisca i filmskog producenta zaslužnog za odlične filmove poput „U gradu“ (eng. On the Town), „Pjevanje na kiši“ (eng. Singin’ in the Rain), „Amerikanac u Parizu“ (eng. An American in Paris), „Diži zavjesu“ (eng. The Band Wagon) itd. Od 1960tih pa na ovamo, mjuzikl će se, svake sljedeće decenije, drastično mijenjati uporedo sa društveno-političkim kontekstom u kojem nastaje. Međutim, poenta i svrha njegovih muzičkih numera – da da kontekst liku i pomjeri priču, dalje je razvijajući – ostaje ista, jer su songovi krucijalni dramski element oko kojeg se ovaj žanr suštinski i vrti i koji ima za cilj da jasnije prikaže iskustva svojih likova. Upravo su songovi polazna tačka i kostur putem kojeg ću i analizirati Šazelov “La La Land.”

Međutim, prije nego što krenemo u analizu, probaću vam ilustrovati pristup i shvatanje velikog Boba Fosa (Bob Fosse), koji načelno vjeruje da postoje samo tri vrste songova: “ko sam”, “šta želim” i “ostalo“. “Ko sam” ili “Ja sam” je numera koj opisuje lika, grupu likova ili situaciju, dok “Šta želim” za cilj ima da nam prikaže njegovu motivaciju. Treća kategorija podrazumijeva sve ostale pjesme koje se ne uklapaju u prve dvije, često zato što se obično radi o dramaturški posebnoj ulozi u tkivu filma.

Drugi element o kojem treba voditi računa kada su u pitanju mjuzikli i njihova konstrukcija jeste mjesto na kojem će se pjesma postaviti. Izbor mjesta mora biti strateški, u odnosu na ključne momente u kojima dijalog, sam po sebi, više nije dovoljan. Ali ne kao zamjena za dijalog, nego kao njegova nadgradnja. U tom smislu razlikujemo nekoliko pozicija. Prva je numera koja otvara film i postavlja atmosferu (eng. Opening song). Zatim ide glavna “Šta želim” pjesma, koja bi trebalo da se pojavi na samom početku prvog čina filma u kojoj glavni lik, ili više njih, podsjeća publiku na to šta je tema i glavna motivacija. Takozvani “Zaustavljivač” (eng. Showstopper) ili “Numera za 11 časova” (eng. 11 o’clock number) se obično pojavljuje kasno u drugom činu i ne mora nužno biti vrhunac filma, koliko mora igrati ulogu podsjetnika, dajući publici priliku da nanovo osjete temu kojom se film zapravo bavi, kao i da stvori dovoljno konteksta i snage za finalnu numeru, odnosno epilog. Cilj finala je da se unese jak emotivni element koji će publiku ostaviti pod trajno snažnim utiskom. Ovaj dio se obično postiže ili kombinacijom prethodnih songova ili reprizom najemotivnije pjesme filma.

Zatim tu je i libreto, od čijeg kvaliteta uspjeh filma najviše zavisi. Njegov prvi zadatak je stvoriti jasnu priču, laku za praćenje. Likovi koji nose priču bi trebalo da budu univerzalni, gotovo simboli, sa kojima se publika može lako identifikovati, a njihov razvojni put u što većoj mjeri oslonjen na pjesme i muziku, koje po nekom nepisanom pravilu čine minimalno 50% scenarija. Za posljedicu, scenario u mjuziklima obično dobija epitet tankog, a likovi dvodimenzionalnog. Kada je riječ o strukturi, savremeni mjuzikli se obično sastoje iz dva čina, mada to u principu i nije nužno pravilo. Važnost prvog čina, ili bolje rečeno njegovog kraja, leži u njegovom zadatku da zainteresuje publiku, dok je kraj drugog čina važniji, jer je on upravo ono po čemu će publika na kraju i pamtiti film.

Analizirajući „La La Land“ jasno je da Šazel zna po kojim principima mjuzikli, pogotovo oni iz zlatnog doba Holivuda (na koje se oslanja), funkcionišu, iako se on ne može tako lako podijeliti u činove. Za potrebe ove recenzije, međutim reći ćemo da se „La La Land“ sastoji iz četiri dijela. Postavljanje priče ili prolog je prvi dio filma, koji uključuje i numeru kojom se on otvara (Another day of Sun), kao i pozadinske priče putem kojih se glavni likovi predstavljaju publici. U ovom dijelu pratimo Miju i dobijamo tri osnovna podatka o njoj: ona je konobarica u studiju Vorner Bros, čija je najveća želja da postane glumica, ali, kao i svi ostali sanjari Los Anđelesa, ima problem sa audicijama. Mija živi sa tri prijateljice koje dijele istu sudbinu i sa kojima se tokom prologa sprema za tipičnu holivudsku zabavu takozvanog umrežavanja (networking), nakon čega će, potpuno razočarana, kući otići sama (Someone in the Crowd). Priča se zatim resetuje i vraća nas na početak, na autoput. Sada pratimo Sebastijana (Ryana Gosling). Prvo do Salsa Tapas bara, nekadašnjeg poznatog džez kluba, a zatim i do stana, gdje iz kratkog dijaloga sa njegovom sestrom (Rosemarie DeWitt) saznajemo da je Sebastijan nostalgičar i zaljubljenik u džez. Njegov životni prostor, prepun artefakata iz prošlog vijeka i kutija koje samo čekaju da budu iskorištene, stvara neophodan kontekst tamo gdje scenario to neće uraditi. Za razliku od Mije, koja želi da postane poznata i primijećena u gomili drugih mladih glumica, Sebastijan želi da otvori svoj džez klub, odajući tako priznanje nekim prošlim vremenima, ujedno stvarajući svoj lični svijet u haosu Los Anđelesa, ili La La Land-a, što je nadimak ovog plastičnog grada. Sebastijan je takođe pijanista koji novac zarađuje u Simonsovom (J.K.Simmons) koktel baru, gdje će sa Mijom ponovo ukrstiti svoj put, i po drugi put proizvesti neugodnu situaciju, čime će se prolog i zvanično završiti.

Prvi čin ili komplikovanje radnje je sljedeća faza filma koja počinje na proljeće, u trenutku kada Mija, nekoliko mjeseci od neprijatne situacije u baru, ponovo sreće Sebastijana, ovaj put kao člana benda koji obrađuje hitove iz 1980tih. U simpatičnoj sceni osvete Mija i Sebastijan konačno ostvaruju prvi kontakt. Sada smo već na 30. minutu filma gdje dobijamo i takozvanu “Uslovnu ljubavnu pjesmu” (eng. The Conditional Love Song), čiji je suštinski zadatak da izjavi koliko su glavni likovi pogrešni jedno za drugo, ali i da odloži ljubavnu priču. Ovdje je to urađeno kroz muziku (Lovely Night), dok bi u nemuzičkim romantičnim komedijama to bilo prikazano kroz verbalno nadmetanje, svađu i uspostavljenu konkurenciju između likova. U pitanju je pjesma kojom počinje ljubav, a scenografija i kostim su tu da to i potvrde. Ako ste obraćali pažnju na upotrebu i značenje boja i kolor šeme, onda ste mogli da uočite određenu logiku iza ideje (koja dominantno koristi tri osnovne boje). U prologu, iako načelno šarene i eksplozivne, boje u svjetovima glavnih likova pričaju sasvim drugu priču. I Mija i Sebastijan su na samom početku filma prilično neutralni u odnosu na svoje rasplesane kolege vozače, da bi ta neutralnost postepeno prerasla u izrazito plavu kako prolog bude odmicao, a njihovi problemi postajali sve veći (plava kao blue: snužden, utučen, obeshrabren). Istu logiku prati i scenografija koja počinje prilično relaistično u svom nastojanju da prikaže folirantski svijet Holivuda. Međutim, sve to prestaje upravo sa ovom scenom. Gosling nosi step cipele kakve i Mija u svojoj crvenoj torbi čuva za ne daj Bože. Sve u ovoj sceni izgleda nestvarno, od atmosfere, preko pokreta kamere, do svjetla lampi iz “Pjevanja na kiši”. Ova nadrealnost će se nastaviti i, kako prvi čin bude odmicao, postajaće sve naglašenija, a Goslingov lik će poslužiti kao katalizator za predstavljanje glavne ideje filma, koja glasi “It is conflict and compromise. It is new every time and it is dying. They always say, ‘Let it die’. But not on my watch.” Ovdje se, naravno, govori o mjuziklu, a ne džezu, kako je u filmu, koji često izgleda kao Šazelova studija slučaja žanra, predstavljeno. Nedugo potom, dobijamo i Goslingovu “Šta želim” pjesmu (City of Stars), koja nam daje uvid u stanje Sebastijanovog uma, kao i njegovu osnovnu motivaciju – ljubav prema Miji.

Prvi čin se završava poljupcem u Grifit planetarijumu i njenom odlukom da napiše monodramu, čime se otvara drugi čin, odnosno spuštanje na zemlju ili pad, koji počinje sa dolaskom jeseni (igra riječi jer jesen na engleskom znači isto što i pad). Drugi čin je zapravo razvojna faza, koja se obično u dobroj mjeri oslanja na montažne sekvence, što se ovdje i desilo. Sebastijan odlučuje da prihvati Kitovu (John Legend) ponudu kako bi ispunio ne samo Mijina očekivanja nego i očekivanja njene majke, iako to načelno znači odustajanje od sopstvenog sna. Mija odbija da mu se pridruži na turneji kako bi se fokusirala na svoju monodramu. Kraj drugog čina dolazi sa njenom odlukom da dosegne svoje snove odlaskom u Pariz. Treći čin, ili možda bolje rečeno epilog filma, se dešava pet godina kasnije, i to u onom trenutku kada Mija ostvari „obećanje“ izrečeno u numeri koja ga je i otvorila. Kao što je ranije rečeno, u pitanju je song čiji je zadatak da nam opiše lika, grupu likova ili situaciju. Ako malo bolje razmislite o datoj numeri, postaće vam jasno da „Another day of sun“, pored toga što nas vrlo spretno uvodi u eskapistički svijet Šazelovog Los Anđelesa (i to bez ijednog reza), takođe daje preciznu projekciju budućnosti, govoreći nam kako o likovima, tako i o situaciji u koju ulazimo, te kuda i na koji način će se priča rasplesti (Cause maybe, He'll sit one day, the lights go down, He'll see my face and think how he used to know me). Dakle, prvih pet minuta postavlja atmosferu filma, ujedno otkrivajući njegov kraj.

Ono što je takođe jako interesantno jeste da Šazel konstantno veze priču dvostruko, iz perspektive oba svoja glavna lika, pridajući jednaku pažnju kako krupnim elementima tako i najsitnijim detaljima poput onog u kojem mural “You are the star” (Ti si zvijezda) sa početka na kraju ustupa mjesto plakatu za Mijin najnoviji film. Ovo je važno, jer se svaki dio “La La Landa” sastoji iz dva ravnopravna pogleda na svijet i iz dvoje likova koji žele potpuno različite stvari u životu (on nju, a ona da se bavi onim što voli), što će, kako film bude odmicao, a njihovi songovi budu predstavljeni publici, biti vrlo jasno. Za Miju je to pjesma „Someone in the Crowd“ dok je za Sebastijana to „City of Stars“. Ove numere tako postaju dodatak na likove i vodič za njihovo razumijevanje. Prvu čujemo u prologu, dok će se druga, koju prvi put čujemo u prvom činu, konstantno provlačiti do samog kraja filma, jer Sebastijan je ipak lik koji je ovdje izvukao deblji kraj žrtvujući se za njihovu sreću (i u realnom i izmaštanom svijetu), iako se to na prvi pogled ne čini tako. Sa krajem drugog čina sve je poprimilo zagasitiji ton, scenografija je postala realističnija, a naši glavni likovi su ponovo u plavom. Trenutak kada Mija dobija ulogu označen je pjesmom “za 11 časova” (Audition) koja nas je podsjetila da je njen san ipak uspjeh u glumačkom svijetu, a ne vječna ljubav koju osjeća prema Sebastijanu. S druge strane, Sebastijanova odluka da svoj klub ipak nazove “Seb's” (koristeći njen logo) umjesto “Chiken on the stick” (u alternativnoj verziji, sa lokacijom u Parizu, situacija je obrnuta), kao što je planirao, nam pokazuje da je njegov san (Mija), od samog početka vrlo jasan i nepromjenjiv.

Iako film izgleda i djeluje lagano, njegovi likovi dvodimenzionalni i aseksualni, a scenario tanak, istina je posve suprotna, pogotovo ako u obzir uzmete koncept, songove, ali i interesantan pristup koreografiji (čije elemente će zauvijek svi posuđivati od Robinsa). Prije svega, aseksualnost i gotovo platonski odnos između Mije i Sebastijana evocira ljubavne priče iz sredine prošlog vijeka poput onih između Dona Lokvuda i Keti Seldon ili Džerija Maligana i Lise Buvije, te svih drugih koji su se, u poslijeratnom periodu, pjevajući voljeli na velikim platnima. Pored toga, Šazel se vrlo svjesno odlučuje da fokus i teret filma u potpunosti stavi na Miju i Sebastijana (ali i da unajmi dvoje glumaca umjesto dvoje plesača i pjevača poput Džina Kelija, Freda Astera ili Džindžer Rodžers oko kojih su se mjuzikli prošlosti gradili; to je naravno bio mač sa dvije oštrice, jer su Gosling i Stoun po profesiji glumci, te bolji plesači nego što su pjevači, iako to u ovakvoj postavci nije igralo ulogu niti je oslabilo film). Taj postupak je evidentan i u činjenici da „La La Land“, osim Kita zapravo nema niti jednog sporednog lika. Da, tu su Mijine prijateljice koje nakon prologa nestanu kao da ih nikada nije bilo, tu je kameo Džej Kej Simonsa, tu su Mijini roditelji, čijih se lica ama baš niko ne sjeća i tu je naravno Sebastijanova sestra, čija je funkcija baš kao i Kitova, da pogura priču dalje. Svi ovi likovi su tako doslovno i sa predumišljajem stavljeni u ulogu scenografije, što „La La Land“ iako poznatim, čini vrlo novim i jedinstvenim, jer on nema ono što svi drugi mjuzikli imaju. Nema antagonistu, nema ljubavni trougao, nema konflikt, pa ni trećeg lika, prijatelja koji je tu da olakša situaciju i da nas sve nasmije (tzv. comic relief). U pitanju je svjestan i vrlo hrabar izbor, jer ovim filmom, koji je istovremeno i adaptacija i original (što se rijetko dešava), Šazel, koristeći klasičnu, vrlo tradicionalnu postavku i prateći njenu formulu doslovno, istovremeno odbacujući njenu suštinsku filozofiju, zapravo eksperimentiše. Žrtvujući sporedne likove i sporedne priče, “La La Land” se odriče svega onoga što ovi elementi donose u film. Šta je onda ispunilo 120 minuta? Paralele o kojima sam nešto ranije govorila. U “La La Landu” sve dolazi u paru, uključujući i kraj. Neki drugi filmovi bi romansu uspostavili u prologu, uspostavili bi i dodatni par ili više njih, porodicu. Sebastijan bi pjevao najboljem prijatelju o svojoj  zanesenosti, a ne samom sebi. Kit bi u nekom drugom filmu sasvim sigurno dobio partnera. Keli (Gene Kelly) bi uveo blesavog prijatelja. Demi (Jaques Demy) još minimalno deset likova, a Mineli (Vincente Minnelli) duplo više songova. Ne i Šazel. Izborom na ovako hrabru promjenu u žanru Šazel je, kockajući se, svoj film osudio na sudbinu koja može otići samo u dva pravca, može postojano stajati na svoja dva lika, a može se u njih i vrlo lako urušiti. Kao nostalgičar, zaljubljenik u neka prošla vremena i klasični mjuzikl, ja biram prvo.

Tekst napisala: Monika Ponjavić

Ocjena: 5/5

Monika Ponjavić je arhitekta, teatrolog, teoretičar audio-vizuelne umjetnosti i scenski dizajner. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.

***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE
MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE.
SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU 
TUŽBE.***

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.