Uoči ovogodišnje dodjele Oskara, nagrade Američke filmske akademije, koju će ekskluzivno prenositi Elta TV u noći između 26. i 27. februara, portal SrpskaCafe predstavlja vam kandidate kroz pero kolumnistkinje Monike Ponjavić, koja će u društvu našeg muzičkog kritičara Nebojše Ristića, prenositi i komentarisati ovaj događaj.
Debitantski film Garta Dejvisa (Garth Davis), poznatog po režiranju prije svega reklama, a zatim i serija (Top of the Lake), prati nevjerovatnu istinitu priču, u čijem centru se nalazi Saru Brajerli (Sunny Pawar), autor knjige “Dugo putovanje kući” (eng. A Long Way Home), na kojoj je film baziran.
Saru je srednje dijete četvoročlane porodice koja živi na sjeverozapadu Indije, u gradu Kandva (Kandwa), naselje Ganeš Talaj (Ganesh Talai). Bez oca, osuđeni na život u nemogućim uslovima, Saru i njegov nekoliko godina stariji brat Gudu (Abhishek Bharate) preuzimaju na sebe djelimičnu ulogu roditelja, prvenstveno u iznalaženju bilo kakve hrane kako za sebe tako i za njihovu mlađu sestru, te majku (Priyanka Bose) koja, lišena svih drugih opcija, radi u lokalnom kamenolomu. Jedne kobne noći, kada ova (horor) priča zapravo i počinje, u potrazi za hranom Gudu i Saru dolaze na lokalnu željezničku stanicu. Shvativši da je ipak premali za noćni rad i da bi ga samo usporavao, Gudu donosi tešku ali neophodnu odluku – da ostavi usnulog Sarua na jednoj od obližnjih klupa uz obećanje da će doći po njega čim završi sa poslom. Nekoliko sati kasnije, potpuno sam na praznoj željezničkoj stanici, Saru ulazi u jedan od vagona, tražeći brata gdje, igrom okrutne sudbine, ponovo zaspiva, potpuno iscrpljen. Sljedeće jutro, u praznom vozu na putu za depo u Kalkuti, petogodišnji Saru, sada već udaljen nekoliko stotina kilometara od kuće, ulazi u bezizlaznu situaciju. Da stvar bude još gora Saru ne poznaje niti jednu riječ bengalskog (jer govori samo Hindi), ne zna iz kojeg je grada došao, niti kako mu se majka zove. Jedine tri informacija koje ima su: bratovo ime, vodeni toranj na željezničkoj stanici gdje ga je posljednji put vidio i naziv naselja u kojem je do tada živio. Bilo bi to kao da neko petogodišnje dijete iz Banjaluke završi u Moskvi znajući samo da ima brata Janka i da je u Moskvu došlo sa željezničke stanice iz Budžaka. Nakon nekoliko teških mjeseci provedenih u raznim nadrealnim situacijama Saru dolazi u kontakt sa porodicom iz Tasmanije voljnom da ga usvoji, čime se prvi čin ove priče i završava.
Film je tematski podijeljen u dva dijela. Prvi, u trajanju od gotovo sat vremena, prati sva dešavanja u Indiji (od upoznavanja sa Saruom i njegovom porodicom do nesrećnih događaja koji će obilježiti njihove živote), dok se drugi dio seli na Tasmaniju, pretežno prateći posljedice koje je prvi ostavio za sobom. Posmatrajući film sa ove tačke gledišta, jasno je da je prva cjelina u svakom smislu (osim glumačkom) dominantnija u odnosu na drugu, doprinijevši tako disparitetu koji je u velikoj mjeri narušio kvalitet samog filma. Iako je odluka da film prelaskom iz haotične Indije (prikazane kao preslikane slike stanja haotičnog života malog Sarua) u spokojni svijet Tasmanije poprimi jednako smireniji ton i atmosferu sasvim prirodna, sam prelazak se desio vrlo naglo i nespretno, što je ostavilo određenu prazninu u narativu, neophodnu za razumijevanje njegovog glavnog lika. Ta praznina se ogleda u prelaznoj fazi priče koja nam je trebala otkriti mnogo više o Saruovom odrastanju u Tasmaniji sa njegovom novom porodicom, procesu zacjeljenja i spoznaje, te prihvatanja neke nove kulture, pa samim tim i identiteta, kao svog ličnog. Bez tog dijela, stvoren je utisak da Saru i nije posebno patio prolazivši kroz teške faze tokom svog odrastanja, niti da je nešto posebno često mislio o svojoj biološkoj porodici, ali i da se njegova prva potreba za otrkivanjem istine čudesno poklopila sa razvojem tehnologije, što zapravo nije istina.
Trenutak preloma koji je označio početak njegovog traganja za korijenima se desio u jednom potpuno prustovskom momentu, kada je na žurci kod svojih prijatelja indijskog porijekla probao crveni kolačić, koji je beskrajno volio tokom svog djetinjstva u Indiji, a u međuvremenu potpuno zaboravio. Kao i famozna Prustova madlena u “Potrazi za izgubljenim vremenom”, čulno iskustvo ove indijske poslastice je Sarua munjevito vratilo u prošlost, iz koje su odjednom počela da kuljaju sjećanja. Međutim, taj trenutak bi itekako više doprinio utisku filma da nije bio možda za nijansu oslabljen preblagim dramaturškim krešendom do te scene. Ipak, sa druge strane, emotivni uticaj koji film ostavlja na svoju publiku, upotpunjen podatkom da u Indiji, na godišnjem nivou, u prosjeku nestane oko 80.000 djece je ujedno i ono što ga izdvaja u moru drugih.
Dev Patel vjerovatno nikada nije bio bolji, iako je njegova uloga svedena na enterijere i pretežnu upotrebu statičnih scena bez dijaloga. Mali naturščik Sani Pavar, koji glumi Sarua u djetinjstvu, nimalo ne zaostaje za Patelom, ne samo svojom nevjerovatnom ljepotom i harizmom, nego i stvarnim glumačkim umijećem. To ni ne čudi, budući da je izabran iz kastinga od četiri hiljade dječaka, i s obzirom da mu je dodijeljena uloga lika na čijoj harizmi se zasniva čitav film.
Film je nominovan za šest nagrada Akademije, i to u sljedećim kategorijama: Najbolji film (Ian Canning, Angie Fielder, Emile Sherman), Najbolji sporedni glumac (Dev Patel), Najbolja sporedna glumica (Nicole Kidman), Najbolji adaptirani scenario (Luke Davies), Najbolja muzika (Dustin O'Halloran, Hauscha) i Najbolju kameru (Greig Fraser). Nemojte ga propusititi.
Tekst napisala: Monika Ponjavić
Ocjena: 4.2/5
Monika Ponjavić je arhitekta, teatrolog, teoretičar audio-vizuelne umjetnosti i scenski dizajner. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.
***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE. SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU TUŽBE.***
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.