Uoči ovogodišnje dodjele Oskara, nagrade Američke filmske akademije, koju će ekskluzivno prenositi Elta TV u noći između 26. i 27. februara, portal SrpskaCafe predstavlja vam kandidate kroz pero kolumnistkinje Monike Ponjavić, koja će u društvu našeg muzičkog kritičara Nebojše Ristića, prenositi i komentarisati ovaj događaj.
Originalno dramski pisac i scenarista, Kenet Lonergan (Kenneth Lonergan) se filmskom režijom počeo baviti 2000. godine, kada je prema svom scenariju režirao visoko hvaljeni “Računaj na mene” (eng. You can count on me). Nekoliko godina kasnije, prateći istu formulu (reditelj svog teksta), Lonergan ulazi u projekat koji će mu oduzeti šest godina života. U pitanju je film “Margareta” (eng. Margaret) koji je, nakon brojnih nesuglasica oko samog završetka filma i još brojnijih sudskih sporova, svjetlo dana ugledao 2011. godine, doživjevši takođe prilično veliki uspjeh. Međutim, nijedan od ovih filmova svojim kvalitetom ne može parirati njegovom posljednjem djelu – “Mančesteru na moru” (eng. Manchester by the Sea).
Brojni su razlozi zbog kojih je “Mančester” jedan od najboljih filmova iz 2016. godine, ali za potrebe ove recenzije fokusiraćemo se samo na dva – izvođenje Kejsija Afleka (Casey Affleck) i potret usamljenog čovjeka kroz oči Keneta Lonergana, koji idu ruku pod ruku.
Film počinje prikazom namrgođenog lika Lija Čendlera (Casey Affleck), majstora koji živi i radi u predgrađu Bostona. Već na samom početku, u prvih nekoliko kadrova, ono što postaje nedvosmisleno jasno jeste neka vrsta težine koju Li sa sobom nosi. Iako prisutno, i važno u kontekstu filma, njeno porijeklo ostaje negdje u drugom planu, daleko od očiju publike, i to sve do kraja prve polovine filma, kada će ga Lonergan vješto izvući u prvi plan. Hodajući unaokolo gradom besciljno, Li je prikazan kao nepristupačni usamljenik, tih i gotovo indiferentan, a opet tako duboko namučen, preplavljen bijesom koji kulja i na momente izbija na površinu. Ovu cikličnu rutinu beznađa prekida vijest o bolesti njegovog starijeg brata (Kyle Chandler) na samrti, što postaje jedini razlog zbog kojeg će se Li nevoljko vratiti kući, u Mančester pored mora. Sam zaplet počinje onog trenutka kada Li dobija vijest da mu je Džo, putem testamenta, ostavio svog šesnaestogodišnjeg sina Patrika (Lucas Hedges) na staranje, bez obzira što je Li, vrlo efektivno, prekinuo sve odnose, ne samo sa svojom porodicom, uključujući i Patrika, kojeg više ni ne poznaje, nego i sa kompletnom zajednicom čiji je integralni dio nekada davno bio. Iako nam to na prvo gledanje nije jasno, ovim postupkom Lonergan Lija stavlja u nemoguću situaciju, vraćajući ga okrutno nazad u prošlost, nazad među ljude koji znaju njegovu tajnu.
Svjestan situacija koje predstoje, i suočavanja, od kojih je svakako najteže ono sa Rendi (Michelle Williams), njegovom bivšom ženom, jer podrazumijeva dublji ulazak u prošlost, Li donosi tešku odluku, a Lonergan da nas postepeno uvede u njegov kontekst, putem sve dužih boravaka u nekom drugom, davno izgubljenom vremenu. Na taj način dobijamo dva uporedna vremena, dva prostora i dva potpuno oprečna lika Lija Čendlera, koja se, kako se bližimo vrhuncu, postepeno spajaju u jednu jedinu tačku, otkrivajući nam kako je Li, iz ekstrovertnog veseljaka okruženog brojnim prijateljima, postao Li, nepristupačni usamljenik nervoznog pogleda i brojnih tikova. Sam momenat u kojem nam istina konačno postaje dostupna je momenat kada shvatamo da, iako smo naslućivali da nešto nije u redu, nikada nismo naslutili koliko zapravo ništa nije u redu, i da je pozadinska priča mnogo tragičnija nego što se dalo pretpostaviti. Način na koji je Afleku pošlo za rukom da premosti razliku između ovih različitih vremena, pa samim tim i karakteristika svog lika, je zaista nevjerovatan.
Ostatak glumačke ekipe je takođe izuzetan, sa akcentom na Mišel Vilijams, koja je dalje doprinijela težini situacije u kojoj se ovaj nekadašnji bračni par nalazi. Većina scena u filmu je kratkog daha, sa izuzetkom pojedinih putovanja u prošlost, te scene susreta između Lija i Rendi (sa plakata za film), koja pored toga što je mučno duga, predstavlja vrhunac filma čija je osnovna tema, pored usamljenosti čovjeka progonjenog krivicom i institucije porodice, u suštini čin praštanja, kako drugima, tako i samom sebi. Grad, zakovan u vječnu hladnoću, po svojoj prirodi već ionako siv i sumoran, poprimajući karakteristike samih likova, postajući aktivno jedan od njih, iskazuje slikama ono što oni riječima nikada neće moći. Međutim, iako duboko sumoran i težak, “Mančester pored mora” je, usuđujem se reći, na momente, jedna vrlo vješta crna komedija sa odličnim smislom za humor, koja svoju centralnu tragediju tretira, koliko god je to moguće, sa izvjesnom dozom lakoće.
Kada se na kraju sve sabere, ono što ostaje jesu možda dvije zamjerke. Iako minorne, nedovoljno jake da naruše harmoniju filma, njihovo postojanje se ne može zanemariti. Riječ je prije svega o nedovoljnoj karakterizaciji lika Mišel Vilijams, čiji ju je tretman ostavio gotovo grubo nedorečenom, te naravno odabir da Albinonijev Adađo u G-molu bude naslovna numera za kataklizmički događaj koji je, utičući dramatično na razvoj likova i njihove motive, uveliko odredio kako temu tako i atmosferu samog filma. “Mančester na moru” sam pogledala samo jednom i to prije više od mjesec dana. Obično mi je, kada pišem recenzije, potrebno minimalno dva gledanja, međutim u ovom slučaju jedno je bilo dovoljno, ne samo zato što je Lonergan uradio svoj posao kako treba, nego zato što je težina ove tragične priče, ispričane gotovo u cjelosti Aflekovom mimikom i suptilnom gestikulacijom, tako bolno ovozemaljska. Međutim, činjenica da se još uvijek sjećam trenutka kada na pozornicu stupa Albinoni, kao neko strano tijelo u tkivu filma, prijeteći da u sunovrat baci i izgrize sve ono što je Lonergan tako pažljivo izgradio, mi govori koliko je nezgrapan i neprirodan izbor ove muzike zapravo bio. Ne mari toliko što se radi o muzičkoj numeri koja se nebrojeno puta pojavila u djelima popularne kulture, koliko da je, u trenutku kada se pojavila, ona izgledala više kao kamen oko Lonerganovog vrata nego kao dodatak na njegovu priču, koji je trebalo da je oplemeni.
Film je nominovan u sljedećih šest kategorija: Najbolji film (Lauren Beck, Matt Damon, Chris Moore, Kimberly Steward, Kevin J. Walsh), Najbolja režija (Kenneth Lonergan), Najbolja uloga (Casey Affleck), Najbolji sporedni glumac (Lucas Hedges), Najbolja sporedna glumica (Michelle Williams), Najbolji originalni scenario (Kenneth Lonergan). Šanse su da će Aflek dobiti nagradu za glumu (jer, realno, samo mu Denzel ove godine parira), a Lonergan za scenario, i to vrlo zasluženo, u slučaju da se to i desi, pogotovo uzevši u obzir da je scenario, pored glume i režije, svakako jedna od najjačih karika ovog izvanrednog filma.
Tekst napisala: Monika Ponjavić
Ocjena: 5/5
Monika Ponjavić je arhitekta, teatrolog, teoretičar audio-vizuelne umjetnosti i scenski dizajner. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.
***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE. SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU TUŽBE.***
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.