Hasan M. Rebac bio je jedan od najpoznatijih bh., srpskih i, generalno, jugoslovenskih političara koji su potpuno istisnuti iz sjećanja. Čitajući sve što je objavljivao i govorio postalo jasno je i zašto. Srbi mu mogu zamjeriti ono što je govorio. Bošnjaci mu mogu zamjeriti ono što je govorio. Sve ono što je nadilazilo nacionanu svijest koja bi bila nešto više od sjećanja na podvige krajišnika ove ili one imperije, ili tobožnjih pregalaca za ovu ili onu religiju.
Rebac je bio Mostarac, uvjereni Srbin i Jugsloven, Slobodni zidar, komita u Balkanskim ratovima i dobrovoljac srpske vojske u Prvom svjetskom ratu, kasnije jedan od najistaknutijih vijećnika ZAVNOBiH-a. Čak je i njegov brak bio takav da su ga malograđanske sredine, bilo pravoslavne ili muslimanske, teško mogle svariti. Njegova žena Anica Savić-Rebac bila je čuvena klasična filologinja i istoričarka filozofije, u svoje vrijeme jedna od najobrazovanijih žena u Jugoslaviji, koja je, nakon Hasanove smrti, izvršila samoubistvo. I Anica i Hasan cu cjeloga života bili krivi, jer nisu “ubrali cvijet iz vlastitog vrta”.
Zabrinut za stanje međunacinalnih i međuvjerskih odnosa u Kraljevini Jugoslaviji, Rebac je 1930. u Mostaru održao predavanje: “Šta je ometalo i ometa bratsku slogu Srba muslimanske i pravoslavne vere?”
Radi se o jednom od onih tekstova koji bi se, s pravom, mogli nazvati objašnjenjem našeg sistematskog (samo)uništenja, a u kojem se ne štedi niko i ništa.
Rebac je predavanje održao u Mostaru, za koji je konstatovao da su u njemu međukonfesionalni odnosi najbolji, iako bi mogli biti “kud i kamo bolji”.
“Međutim ne samo da ne vlada sklad među nama, ne samo da nema one bratske ljubavi, nego postoji sva razrogačenost u našem društvu, sve razdvajanje koje se često prevara u mesnim sitnim dodirima čak i u mržnju… Više ima društvenog dodira i međusobnih veza između Jugoslovena i Mađara ili Nemaca u našoj Vojvodini, ili na drugom mestu, nego što ima između našeg sveta u Bosni i Hercegovini.”
Ulazeći u genezu problema razdora pravoslavnih i muslimana, Rebac kontekstualizuje položaj Pećke patrijaršije u Osmanskom carstvu “koja je svesno negovala kult minulog gospodstva vladara i kraljeva svoje krvi, oživljavala uspomene, nrodnim guslarom, na njih i na čitav niz junaka, koji padoše kao branioci pravoslavlja i narodne države.”
Bivajući, za svoje vrijeme, izvrsno sociološki obrazovan, Rebac pravlno zaključuje da nazivi “srpsko pravoslavlje”, kao sinonim za “srpski narod” u ono vrijeme nisu imali “nikakvo svjesno (moderno op. a.) nacionalno obilježje, nego samo vjersko pravoslavno obilježje”. Drugim riječima, srpska konfesionalna proto-nacija tek nakon što je francuska revolucija iznjedrila naconalizam, krilatice kao što su “za Krst časni”, pretvara u moderno nacionalno slobodarske pokliče. “Pokreti naših pravoslavnih dotle eminentno vjersko-ekonomski, obojadisani su i nacionalnom bojom, ali uvijek sa dominantnim vjerskim karakterom, isključujući i pomisao na Srbe nehrišćane i uopšte nepravoslavne i to sve do sadašnjih dana”, zaključuje Rebac.
Rebac, u tom smislu, pravilno uočava licemjerje onih koji, istina ispravno, odriču nacionalni karakter pokretu Huseina Kapetana Gradaščevića, dok u iste, apsurdno, pokušavaju ugurati “ustanke naših pravoslavnih koji su išli u korist Austro-Madžara, u korist Habsburga ili one borbe i ustanke u korist mletačkih duždeva”. Drugim riječima, ako je srpsko-pravoslavna vjera postala osnovnim identitetom dviju nacionanih srpskih država, Srbije i Crne Gore, to ne inplicira da je svaka vjerska buna, ustanak ili rat za neku od velikih sila pod barjakom krstašem automatki značio i rat za srpsku nacionalnu stvar. Koliko je konfesionalizam definisao otpor tuđinu, Rebac dobro uočava u kratkotrajnom odbrambenom ratu protiv “austro-madžarskih” trupa, prilikom njihove okupacije Bosne i Hercegovine.
“U četama bosanskih ustaša (ustanika, op. a.) protiv okupacije bilo je manje Srba pravoslavne vjere, nego što je bilo Srba muslimanske vjere u armijama Srbije protiv Turske u Balkanskome ratu, a o katolicima već da i ne govorimo, jer ne samo da nije bio ni jedan među ustašama nego su listom bili pomagači Austrije i radosno je očekivali. Da je bilo i malo sloge i prave nacionane svijesti, a ne one verske, možda naša Bosna ne bi nikada ni potpala pod Austriju, možda bi već tada dobila slobodu i samostalnost, pa bismo bili pošteđeni svih onih tragedija i nesreća nacionalnih sramota, kroz koje je prošao naš cijeli svijet specijalno u Bosni za vrijeme minulog rata”, mogao je samo uzdahnuti hrabri srpski komita Rebac.
Ništa više ogorčeniji nije bio na stanje koje je zavladalo nakon sloma Austro-Ugarske: “Pravoslavni nastavljaju da provode kao pod Austrijom pravoslavni srbizam umesto srpskog ili jugoslovenskog nacionalizma, ali istina nisu svi okupljeni… nego prema ličnim međusobicama podijeliše se na demokrate, zemljoradnike i radikale, a svi su imali, u suštini, vjerski karakter djelovanja, iako po formi izgledaju kao neka stranka sa opštim principima… Rezultat takvog politikanstva dovodi do sve jačeg zbijanja muslimanskih redova, a oni muslimani, koji po svojim nazorima nisu mogli dopustiti ni formalno grupisanje na bazi vjerskoj, bijaše od ugroženog svijeta i od nesavjesnih politikanata demagoga prosto zbačeni.”
Još daleke 1930. godine, Rebac ipak nije gubio nadu. Poručio je, znajući koliko će to biti teško, s obzirom na prošlost u kojem su klasne podjele sa vjerski obilježjima razdvojile pravoslavne i muslimane, da “naši pravoslavni mogu biti ponosni, ali taj ponos ne smije se tako ispoljavati da odbija od saradnje i zajednice druge, nepravoslavne.” I možda je upravo to ključ uspjeha do kojeg se dolazi otvaranjem, a ne zatvaranjem, učenjem i prihvatanjem, a ne svođenjem sebe na jurodive pjesnike. U nadi da će ova misao jednom doprjeti gdje treba. Barem tamo gdje se odnose odluke o nazivima institucija, škola i studentskih domova. “Univerzitet u Istočnom Sarajevu – Studentski dom Hasan M. Rebac”. Lijepo bi bi bilo vidjeti tablu sa takvim ćiriličnim natipisom.
Vuk Bačanović
Vuk Bačanović je sarajevski istoričar, dugogodišnji novinar i urednik. Protjeran od sarajevske javnosti zbog drugačijeg mišljenja.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.