Kako je to Beli lijepo predočio: laž je političareva prva i jedina ljubav. Pa ipak, kada se pogledaju do uvredljivosti bigotni predizborni spotovi Aleksandra Vučića (avion, kafana, biblioteka), ili pokušaj pravdanja Bakira Izetbegovića pred bošnjačkom javnošću kada je u pitanju slučaj “revizija”, onda nam postaje jasno da se tu više ne radi o rutinskim lažima. Ne radi se o nekim taktičkim napadima i uzmacima, prebijanju političkog pazara i zavaravanju protivnika sa određenim jasnim ciljem. Radi se o potpuno besciljnom demonizmu bez presedana.
Vučić, smatraju kojekakvi pristrasni analitičari, kupuje vrijeme do vremena kada će njegove spasonosne mjere imati efekta. A u stvarnosti, kako bi “reforme” koje nikada i nigdje nisu
Takvi smo mi političari, mi volimo da lažemo.
Ljubiša Preletačević Beli
imale efekta, počele djelovati. Čak vrlo optimistične analize stanja srpske ekonomije, kažu, pokazuje da je malo vejrovatno da su se bilo kakvi povoljni trendovi zaista desili, odnosno, da je brz rast zaposlenosti i pad nezaposlenosti koji se registruju od kraja 2012. godine najverovatnije posljedica nepouzdanosti podataka Republičkog zavoda za zapošljavanje Srbije koji opisuju tržište rada, a ne stvarnih ekonomskih poboljšanja. Drugim riječima, demonski lažov Vučić je u potpunosti izmislio rezultate svoga napornog rada, a jedini saveznik mu je sveopšta letargija, umrtvljenost, uljuljkanost u glupave rijalitije i nada da uopšte može postojati nada. I zato treba ekspoloatisati primalne strahove.
Što je lekcija koju je najbolje savladao njegov kolega Izetbegović, koji je, po cijenu održavanja provincijalnog kulta bošnjačke kosmičke žrtve, ne samo svjesno krenuo u postupak revizije za koji je znao da će imati negativan ishod, već je otišao korak dalje. Gubitništvo je egzaltirano kao osnovni parametar bošnjačke istorije. Gubitništvo koje ne nameće potrebu za preispitivanjem, već potrebu za odbranom. Za zatvaranjem u svoje, u provincijalno, koje vrišti kako ga drugi pretvaraju u Palestinu, a zapravo vrlo smišljeno i proračunato palestinizuje samo sebe. Jer samo u takvoj mitskoj i čemernoj Palestini ono i ima tlo na kojem uspijeva. Što više zatvorenosti što više duhovnog i mentalnog siromaštva, što više korištenja “narodnog” u produkciji unezvjerenih i zatvorenih umova, što više “prehrane” mrakom i evociranja trauma.
I onda se pojavljuje čuđenje zbog čega je jedan satirični lik u bijelom odijelu koji priča o tome kako će, naravno, krasti i otimati za sebe, ali i davati narodu, izazvao toliku salvu oduševljenja? Nije to samo zbog toga što je ljudima u Srbiji, a i cijelom regionu dosadila “real-politika” mračnjaštva, ili radi toga što su u toj fazi kolektivnog ludila u kojoj vjeruju da će neki čarobnjak u bijelom odijelu koji podjseća na Tita doći i isjeći okove materijalne i duhovne bijede, već i zbog toga što je, kakav-takav, Beli, slika i prilika kako se to radi.
Popularni ste na svojoj lokalnoj zajednici? Inteligentni ste i vidite kako stvari stoje? Postoje oko vas još neki inteligentni ljudi koji bi vas slijedili, ili vam pomogli? Znate da osnivanje partije ili bilo kakve političke organizacije nije lagan posao i svjesni ste da postojeći sistem može samo zamijeniti dobro organizovan, ali ne i dugoročno-posljedično bolji sistem?
Onda je ste vi “beli” čovjek. U Hrvatskoj su na sličan način, više ili manje ozbiljan, a svakako manje duhovit, način nastali Most i Živi zid. Dakako da se ne radi o pokretima koji su preko noći promijenili Hrvatsku, ali svakako jesu unijeli nešto provjetravanja u sistem leitističke kvaziljevice i još elitističkije kvazidesnice. Kako god možda smiješno izgledalo kada Ivana Pernara iznose iz Sabora i ma kako on bio smiješna pojava, njegove riječi nisu smiješne jer u parlament donose nešto o čemu se ranije u parlamentu nije pričalo ili uzimalo za ozbiljno. Nadu da će zastupnici, grupa koja je do jučer sprečavala deložacije siromašnih ljudi jednom uspjeti da učini još više za njih. Lokalna baza Mosta također dovodi probleme lokalnih zajednica u prvi plan daleko više nego u vrijeme kada su u igri bile samo velike stranke, a parlament služio kao dvorana nerada, a jedini zastupnički posao, dizanje ruku po naređenju.
Srpska, a i bošnjačka, priča je ponešto drugačija, ali Beli koji će se tek pojaviti, cijela grupa njih, treba da bude vođena jednom maksimom koju je izrekao trenutačni “vođa otpora”. Upitan na koji način bi vratio Kosovo Srbiji, Beli je odgovorio: “Učiniću da sve postane toliko bajno da će Kosovo samo poželeti da nam se vrati.” Vrlo je lako ovu rečenicu proglasiti priglupom naivnošću 24-godišnjaka u bijelom odijelu. Ali ona je daleko od toga. Umjesto konzerviranja i vrćenja jedne te iste priče, jednih te istih ljudi i jednih te istih učmalih načina, otvorimo se i postanimo tako šarmantni i privlačni da će svi željeti da nas imaju. Baš kao što svako, makar znao da se radi o bajci, želi Belog za predsjednika.
Vuk Bačanović
Vuk Bačanović je sarajevski istoričar, dugogodišnji novinar i urednik. Protjeran od sarajevske javnosti zbog drugačijeg mišljenja.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.