U blizini bogojevskog mosta, na Dunavu, ukraj Sonte, u zapadno-bačkom okrugu, dvadesetak kilometara nizvodno od Apatina, nalazi se bara Tuškoš. Štukaroški teren koji prije pijetlova pohode oni puni strasti, a sa prvim svitanjem i lokalni skupljači perja koji rasuti žive na ulazu u Sontu i po okolnim njivama.
U prvim banjalučkim godinama često sam, odlazeći natrag, prema Slavoniji, išao na Tuškoš sa ujakom. Završavao sam obuku iz mepsa; ujak me učio da blinkerišem iz svih položaja i u svim situacijama. Nisam se otimao lekcijama i satima sam stajao u vodi, odoljevajući komarcima i pijavicama, čekajući udarac i spremajući se za kontru. Ipak, priča počinje prije nego što ujak skrene na bent i zaustavi umornog fiću na dolmi iznad prva bare…
Ujak siječe krivine i tek se ponekad mimoiđemo sa nekim pospanim automobilom. Te godine, toga avgusta i u to doba (koje se nalazi na tankoj i nevidljivoj granici između noći i zore) na izlasku iz Sonte lalinski nezainteresovano kunjala je patrola. Nekoliko kilometara dalje u susret nam je dolazio, ako dobro pamtim, bijeli golf dvojka. Iako je to nalagalo neformalno vozačko pravilo – ujak nije blicao i upozorio kolegu da ga kroz koji minut čeka fluorescentni lilihip.
– Što mu ne blicaš, zaustaviće ga panduri? – pitao sam ujaka.
– Neka svako prođe onako kako vozi – rekao je ujak.
O ujakovom pravu na ovakav stav drugom prilikom, ali ove sam se situacije sjetio prije dan-dva-tri kada sam sa Maksom razbijao kofeinsko jutro manje bitnim pričama. Revizija je prošla kroz Banjaluku onako kako je prošla, a kako Maksa ne voli ono o čemu ne mora – prešli smo na pojaseve i pandursku akciju nazvanu, gle originalnog čuda, prema predmetu akcije.
– Šta, buraz? Koje? Neka svako poštuje propise i gotovo. Ko poštuje propise, nema čega da se boji. Ako krenu da te drkaju, idi kod postupajućeg sudije. Mićo, ne može tako, ne možeš da se buniš kada te klepe ako nisi vezao pojas. Šta ćemo još popiti – pita Maksa, a potom sa dva prsta, kao Sikter efendija, dokrajči prvu kraću.
Policijsko poštenje je preduslov reda, rada i discipline – počinjem repliku, a Maksa pita da li je u ime Kluba. Kažem da jeste, dobijam svoje vrijeme nazad i počinjem lament nad društvenom etikom:
– Prije šest-sedam godina Dodik je zaključao vrata Vlade RS i nije dozvolio radnicima koji su kasnili da uđu na posao. Mile je nakon toga svima koji su kasnili rebnuo deset posto od plate. I svi su to pozdravili. Čak i oni koji su ga kritikovali. A bio je to potez finansijskog i političkog pacera. Zašto? Zato što Mile nikada nije preuzeo odgovornost i krivicu za svaku grešku koju je učinio. Neka je bila i jedna, kao što je bila ta radnička – mada su kasnili samo oni koji nisu imali za kartu toga jutra – ali neka rebne sebi deset posto. Univerzalno pravo je univerzalno pravo. Tako je i sa pojesavima. Slušaš li ti mene ili gledaš u ove reklame za helanke? Koliko si puta pijan vozio? Jašta da jesi. Pusti da završim, pa traži krivi navod. Jesi? Jesi. I? Nekad cener, nekad dvadeset. To nije poštenje, to je kurvanje. Nekad za državu, nekad za sebe. Kako bude napisano u službenoj bilješci. Dobro veče, jeste pili, jesam, koliko, sve, hoćete duvati, možemo li se dogovoriti, možemo. Tako će sutra biti i sa pojasevima. Čim napune kasu. Princip nije isto što i potreba, a potreba je uvijek lična, čak i kada ne smije biti. Muda su muda, čak i kada se prodaju pod bubrege. Vjerovaću Miletu kada njega budu kaznili i kada on naredi svojoj majci da dođe na njegov kontramiting. Do tada? Produženo s mlijekom i kiselu – završavam repliku.
Ostalo je još deset minuta i nešto sitnih sekundi.
Dajem to opoziciji.
Njih ionako neće čuti.
Goran Dakić
Goran Dakić je banjalučki pisac i novinar. Diplomirao na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci, na Odsjeku za srpski jezik i književnost. Objavio romane „Dalj“ i „Petodinarke“. Dopisnik „Dnevnog avaza“ iz Banjaluke.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.