Šesta sezona američke serije “Domovina” (eng. Homeland) privodi se lagano kraju, dok su sedma i osma, ujedno i posljednja, već u najavi. Ukoliko ste zakasnili ili niste znali, epizode ove serije, u produkciji kuće “Showtime”, se emituju nedjeljom uveče, a finale je zakazano za 9. april 2017. godine.
S obzirom da je ovaj tekst zamišljen kao preporuka, neću analizirati svaku sezonu posebno, nego ću nastojati da kroz par pasusa dam svoje viđenje ove serije, te razlog zašto je uopšte treba gledati.
Osnovna premisa(prve sezone)”Domovine” glasi: Keri Metison (Claire Danes) je CIA agent, manično depresivnog poremećaja (eng. bipolar), koji tokom neovlaštene nezvanične istrage u Iraku dobija informaciju da je ratni zarobljenik, vojnik američkog porijekla, poklekao i prešao na neprijateljsku stranu. Nedugo potom, tokom internog izvještavanja u Lengliju, njihovom sjedištu, Keri saznaje da je Nikolas Brodi (Damian Lewis), vodnik u američkoj vojsci (US Marines), koji je nestao u akciji 2003. godine, pronađen i spašen ujednoj od uspješnijih akcija. Prateći ovakav slijed događaja, istovremeno vjerujući svom doušniku,ali i samoj sebi, Keri počinje da sumnja u Brodija, čovjeka označenog kao heroja od strane američke vlade. U nedostatku ljudi kojima bi se obratila, nepovjerljiva i paranoična, Keri u cijelu priču uvlači svog mentora Sola Berensona (Mandy Patinkin), jedinu osobu kojoj može u potpunosti vjerovati. Zajedno, ovaj tandem smišlja detaljno razrađen plan, u nadi da će spriječiti novi potencijalni napad na američko tlo.
Ljepota ove serije, koja na prvi pogled izgleda kao sasvim obična američka propaganda, leži u tri glavna pravca kretanja koja su je, tokom prve sezone (metod koji će se kasnije konstantno primjenjivati, ne samo na situacije nego i na likove) u potpunosti odredila.
Prvi, i najvažniji, jeste konstrukcija samog protagoniste koji priču vrlo vješto nosi, gotovo isključivo, na svojim leđima. Govorimo, naravno, o liku Keri Metison, mladoj CIA agentici, čije je mentalno zdravlje značajno odredilo atmosferu ovog djela, ali i njene postupke,na osnovu kojih se priča gradi, postajući sve kompleksnija, zamršenija i bizarnija. Prateći priču isključivo iz njene perspektive,jasno je da je upravo to stanje ništa drugo do metafora za najdublji psihički poremećaj u koji su Sjedinjene Američke Države utonule neposredno nakon najnovijih istorijskih dešavanja, rušenja “Blizanaca” na Menhetnu 2001. godine, iz čega i proizilazi sljedeće pitanje: nije li Amerika,baš kao i Keri, donekle manično depresivna, duboko sumnjičava i nadasve paranoična?
Drugi se takođe veže za konstrukciju lika, međutim ovaj put za lik vojnika Nikolasa Brodija i dilemu oko njegovog pravog lica – da li je on heroj ili terorista – što će biti glavna vodilja prve sezone ove serije vještog, dvojakog naziva.U oba ova slučaja, serija vrlo spretno koketira sa idejom “američkog”, nastojeći da sruši temelje na kojima ovo društvo počiva. Koristeći datu dihotomiju, izraženu kroz dva ekstremna pristupa – manično depresivni CIA agent i terorista proglašen za američkog heroja – “Domovina” zapravo preispituje šta to znači biti Amerikanac u doba ekstremnog straha i koliko strah, koji će s vremenom prerasti u paranoju, zapravo ima uticaja na lično poimanje svijeta, ali i na donošenje političkih odluka.
Povlačeći paralelu između “Kule od karata” (eng. House of Cards) i “Domovine”, jasno je da u obe ove serije, bazirane na drugim djelima i prilagođene trenutnoj američkoj situaciji i kontekstu, preispituju određeno kliničko stanje svoje nacije. “Kula od karata” se bavi poremećajem u funkcionisanju najviših političkih instanci, kroz makijavelijanski prikaz iskvarenosti jednog muškarca i jedne žene gladnihmoći i vlasti,dok “Domovina”, sa druge strane,preispituje poremećaj u načinu razmišljanja pod snažnim uticajem straha. U “Domovini” neprijatelj nije samo pripadnik Al-Kaide, niti je on onaj vojnik oslobođen iz zarobljeništva nakon osam godina,tokom kojih je preobraćen ne samo na Islam, nego i na radikalno viđenje svijeta. U “Domovini” prijetnja dolazi i iznutra, iz nas samih, u vidu bolesti (u slučaju Keri Matison čak i doslovno) koja preuzima kontrolu nad našim umom i tijelom, trgajući našu ljudskost tokom tog procesa, pretvarajući nas u nemi losrdne životinje jakog instinkta za preživljavanje.
Treći, i jednako važan, ogleda se u tome da je “Domovina” jedna od rijetkih serija za koje možemo sa stopostotnom sigurnošću reći da je aktuelna, jer ono što je možda i njen najzanimljiviji aspekt jeste činjenica da se njen scenario mijenja u odnosu na promjenu stava koji nam dolazi iz Vašingtona, ali i na generalnu političku atmosferu. Prva i druga, napisane pod uticajem napada na dvije kule, se tako bave pitanjima američke sigurnosti kod kuće i njihove multikulturalnosti,dok su treća i četvrta više koncentrisane na pitanje američke spoljnepolitike, sa akcentom na Iran.
Peta, vrlo različita od svih prethodnih, prvenstveno u odabiru priča koje prati, a zatim i svojom lokacijom (Berlin), pa samim tim i generalnom atmosferom, preispituje poziciju Zapadne Evrope u novonastalom kontekstu terorističkih prijetnji, ali i političko prijateljstvo i relaciju između ove dvije svjetske sile, uz neizbježni antagonizam prema Rusiji.
Šesta, i za sada posljednja sezona, se vraća nazad,tamo gdje je i počela, u Njujork i Trampovu Ameriku policijske brutalnosti, rasizma i političke nekorektnosti. Služeći prvenstveno kao rikvand, ovakva pozadina se pokazala i više nego pogodna za stvaranje jakih kontrasta između prostora Amerike i njenih likova, koji, sada više nego ikad ranije, stoje potpuno sami na marginama, kako političkog života domovine kojoj služe,tako i svojih ličnih. Paranoja, riječ koja odlično sumira suštinu serije, izražena je na najrazličitije načine, naglašavajući ključne nedostatke likova koji se sa njom nose.
Iako “Domovina”ima svoje uspone i padove (druga polovina četvrte sezone je gotovo negledljiva),vjerujem da je ipak u pitanju televizijsko djelo kojem svakako trebamo dati šansu. Ako ništa, onda je moja preporuka da pogledate prvu i drugu sezonu, kako biste se prije svega upoznali sa likovima i tako pripremili za njenu petu sezonu, iz 2015. godine, koja je ne samo najbolje što ova serija ima da ponudi, nego i jedna od najbolje ispričanih priča u skorijoj istoriji ovog medijuma.
Tekstnapisala: Monika Ponjavić
Ocjena: 4.5/5
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.