Zabraniti ovo, obustaviti ono. Ozakoniti zabranu ovoga, ozakoniti zabranu onoga. Ne dopustiti da ulice, trgovi i škole nose ime po određenim ličnostima i pokretima. Međusobno optuživanje ko je gori po pitanju izbora najskarednijih istorijskih ličnosti u imenovanju javnih prostora i čišćenju istorijskog sjećanja na njih.
Ne dopustiti da se okupljaju ljudi ovog ili onog ekstremnog ili manje ekstremnog političkog/vjerskog ubjeđenja. Ovo je, ugavnom, osnova brojnih političkih pokliča u BiH kojima se, što dobronamjerno, što nedobronamjerno nastoji uvesti mjera “opšteg civilizacijskog”, ili mjera civilizacijskog kroz prizmu određenog skučenog etnonacionalističkog pogleda.
Dobri su nedavni primjeri problematika oko naziva OŠ “Mustafa Busuladžić” u Dobroševićima kod Sarajeva, ili pak prepirke oko toga da li je “pozitivnije” postrojavanje pripadnika Ravnogorskog četničkog pokreta u Višegradu, ili pak paradžemati, ili da li je “gore” određenu ulicu nazvati po Mladim muslimanima ili đeneralu Draži Mihailoviću, ili pak Mili Budaku ili Rafaelu (vitezu) Bobanu.
Ili da li je studentski dom dr. Radovan Karadžić unekoliko gori od Mosta Franjo Tuđman ili Trga Alija Izetbegović. Svaka od strana u sporu bi dakako imala na stotine argumenata i pseudoargumenata u dokazivanju zašto je baš njen naziv najmanje problematičan, ili njena vojna/paravojna jedinica manje zločinačka od “njihove” i zašto baš ona više zaslužuje da se postroji i zašto baš njeno ime treba nositi trg/ulica/škola/sportska dvorana/biblioteka.
I nije riječ samo o “problematičnim” ličnostima, već i onima koje su suviše “obojene” kao Majka Jugovića, Ajvaz dedo ili Diva Grabovčeva, ili pak onima koj su suviše jednovjerske kao Makarije Sokolović, Muhamed Hevajija Uskufija, ili Fra Didak Buntić. Zaista, koliko će se ljudi osjećati ugroženo, uvrijeđeno i poniženo ukoliko neka institucija bude nosila ime isključivo jedne od ovih osoba, a koja je, opet, vrlo važna i bitna samo jednoj od vjerskih zajednica?
Rješenje ove problematike u BiH ne leži ni u kakvoj prisili. Iz vrlo mučnog iskustva života u protektoratu kojim su rukovodili politički korektni međunarodni tirani nam je jasno da okrečeni zidovi, neutralni nazivi i nametnuti “neuvrjedljivi” simboli poput zastave sa žutim trokutom na pavoj podlozi, kao i cenzursanje “uvrjedljivih” i “problematičnih” sadržaja u udžbenicima nisu nikakvo rješenje, te su polučili još gorom situacijom nego ikada, što nam je najbolje posvjedočio pokušaj zabrane 9. januara.
Moramo, dakle, početi od prihvatanja okrutne realnosti da živimo u vrlo komplikovanoj državi, koja je imala vrlo komplikovanu istoriju i u kojoj za komplikovane probleme nisu moguća jednostavna rješenja. Šta onda učiniti? Primijeniti metode Pola Pota i pobijati svo stanovništvo starije od 18 godina, a preživjele školovati kao Bosance i Hercegovce bez mržnje i predrasuda? Ili pak tvrdoglavo insistirati protiv “getoizacije” i “fildžanizacije” nudeći kao rješenje sadržaje isključivo sarajevskog monoetničkog fildžana poput tzv. građanske ljevice?
Sve to je, evidentno, suludo. Ono što Bosni i Hercegovini treba ako kani preživjeti jeste jak lokalni nivo i odluke na tom nivou koje svi moraju poštovati – i potpuna sloboda lokalnoj zajednici, pa bil to i mjesna zajednica da na svojoj teritoriji gradi spomenike kakve želi i da ulice, trgove i škole naziva onako kako želi i održava skupove kakve želi, sve dok otvoreno ne poziva na nečije pojedinačno ili grupno ubistvo ili progon. Isto tako, javno iskazivanje bilo čijeg političkog ubjeđenja, ma kako i na koji način da ono bilo iskazano ne smije značiti politički progon pojedinca. Naravno da bi zgroženi politički korektni građanisti na to postavili pitanje: “Dokle bi to išlo i da li to znači da bi lokalna zajednica smjela podići spomenik Adolfu Hitleru?”
Odgovor bi čak i u tom slučaju bio: Da. Naravno, svakom imenovanju bilo čega bi prethodila javna rasprava gdje bi se saslušale sve strane i stručno lice, pa ako entuzijastični građani i dalje insistiraju da određenoj ulici, školi, trgu, daju ime određenog problematičnog velikana, neka im bude. Ne pada snijeg da pokrije brijeg nego da zvijeri ostave tragove. Naravno sve ovo porazumijeva i potpunu slobodu kritike svih “problematičnih” pojava i političku borbu za zajednice koje bi bile potpuno očišćene od ovakvih “problematičnosti”.
I ko zna, uz uklonjene zabrane, nehisterisanje oko toga ko ima pravo šta da slavi i šta da ne slavi i kakvom ulicom da hoda, možda bi vremenom, kroz interakciju, saradnju, društveni dijalog i spore procese dolazilo do unutrašnjih promjena u “problematičnim” zajednicama, te bi nove generacije, osjećajući stid zbog gluposti vlastitih roditelja i praroditelja počele same svoj zajednicu čistiti od nagomilanog istorijskog smeća. Tek tako i tada, bez spoljnjeg pametovanja i unutrašnje politike nametanja i prisile bismo mogli izgraditi moguću Bosnu i Hercegovinu. A put te izgradnje bi bio sve, samo ne neinteresantan.
Vuk Bačanović
Vuk Bačanović je sarajevski istoričar, dugogodišnji novinar i urednik. Protjeran od sarajevske javnosti zbog drugačijeg mišljenja.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.