Posljednji dio franšize koja traje preko sedamnaest godina, i treći sa fokusom na Vulverina (Hugh Jackman), je film koji nastoji zatvoriti puni krug, dajući svojim ikoničnim likovima kraj kakav zaslužuju.
Istovremeno, posmatrajući ga u kontekstu svog žanra, Logan je film kakav nismo gledali do sada. Iako načelno superherojski, u određenim granicama i okvirima, u pitanju je film koji se više bavi samim procesom suočavanja sa protokom vremena, nostalgijom i starenjem, nego sa klasičnom borbom između dobra i zla koju su njegovi likovi do sada obično prolazili.
Crpeći značajno iz temelja vesterna, “Logan” se, prije svega, referiše na Šejna (eng. Shane), čije citate i kadrove možemo u više navrata i čuti i vidjeti u samom tkivu filma, ali i na Klinta Istvuda (Clint Eastwood), i brojne likove koje je ovaj legendarni glumac igrao. Oni su tu kako bi nas podsjetili da je “Logan” zapravo nešto poput studije slučaja, dekonstrukcije lika Vulverina, koji u ovom filmu, više nego u bilo kom drugom, zapravo predstavlja arhetipskog kauboja, oličenje američkog heroja-legende. Usamljeni šerif, Logan je borac za pravdu na raskršću života: nedovoljno mlad kako bi sa uspjehom nastavio svoj put i nedovoljno star da bi se pomirio sa svojom sudbinom. Na jedan čudan način, ne nastojeći da izvršim direktno poređenje, “Logan”, poput Bojlovog (Danny Boyle) “T2”, evocira neka prošla vremena generacije koja je odrastala tokom kasnih 1990-tih i ranih 2000-tih, podsjećajući nas da smo i mi, baš kao i Vulverin, negdje u ovih posljednjih sedamnaest godina izgubili svoju vitalnost. “Terminator” je takođe film koji su mi misli često prizivale tokom ova dva i po sata, pogotovo u njegovom posljednjem činu, ne samo zato što je Mengold (James Mangold) svoj fokus usmjerio ka Loganovom tijelu, kao simbolu, nego i zato što ga je suočio sa svojom ranijom, mlađom verzijom sebe, konstantno gradeći motive porodice kao svoje odrednice i glavna usmjerenja.
Ciklična priroda pop-kulture u “Loganu” dramatično je naglašena, što se najbolje vidi kroz prikaz i tretiranje njegovog tijela. U prošlosti, usavršeno adamantijumom, koji mu je dao nadljudske superherojske moći, ono je bilo oličenje onog što Suzan Džefords (Susan Jeffords) naziva “tvrdo tijelo” (Stalonea, Švarcenegera, Van Dama) koje je, pored toga što je postalo odrednica jednog dominantnog tipa karaktera – junačkog, agresivnog i odlučnog u svojoj namjeri – postalo i odrednica za samu američku naciju. “Tvrda tijela” o kojima Džefords govori se uglavnom odnose na likove koji su malim ekranima dominirali tokom 1980-tih, u takozvanom reganovskom dobu, kada je zemlja, po završetku Vijetnamskog rata i štete koju je on nanio američkom nacionalizmu, vapila za reinterpretacijom heroja. Američkog heroja, kakav je bio Klint Istvud. Iako načelno različiti, i Rambo i Prljavi Hari predstavljaju sliku koju je država tada gradila o samoj sebi. Ono što je suštinska razlika jeste da je njihov heroizam u potpunosti zavisio od konteksta u kojem su se nalazili, odnosno da je heroizam potonjeg bio apsolutno određen nihilizmom, koji se veže za post-vijetnamsku dezorijentaciju. Drugim riječima, osvetnički filmovi iz 1970-tih, za razliku od glorifikovanih ratnih iz 1980-tih, su ništa drugo do reakcionarni filmovi u potrazi za reinterpretacijom heroja vesterna – usamljenog osvetnika – koji stoji usred ruševnog američkog društva, okružen kriminalom u procvatu, bijedom, nemaštinom, dekadencijom i haosom, što se posmatra kao jedinstveno naslijeđe liberalnih 1960-tih. “Logan” predstavlja ovaploćenje te ideje.
Kao pripadnik manjinske nacije unutar Trampove Amerike (iako se radnja odvija 2029), prisiljen da živi izvan sistema i daleko od očiju javnosti, prelazeći granicu sa Meksikom, konstantno u potrazi za ilegalnim lijekovima, Loganovo tijelo je na umoru, čime se gubi njegova primarna funkcija oklopa. Trenutna promjena na političkom planu Sjedinjenih Američkih Država je, u smislu generalnog duha i atmosfere beznađa koja je zavladala, gotovo identična onoj sa početkom 1990-tih. Tada, kao što će vjerovatno biti i sada, jer istorija se ponavlja, američki mejnstrim film je napravio jasan otklon od nepomirljivog trijumfalizma prethodne dekade, manifestovanog kroz nadmoć mišićavog tijela heroja, koje se postepno počelo pretvarati u njegov teret, u eksterijer koji se, u potrazi za apsolutnom srećom, mora prevazići. Ta sreća, ujedno i glavna tema “Logana”, je ništa drugo do povratak muškarca “tvrdog tijela” svojoj porodici, ma kakva ona bila. U ovom slučaju su to devedesetogodišnji, nepokretni Čarls Egzavijer (Patrick Stewart) i mala Lora (Dafne Keen), mutant Vulverinovih moći. Zaštiti njih tako postaje glavni zaplet filma, lišenog akcije na kakvu smo do sada navikli, ali bogatog besprijekornim scenama borbe, koje obiluju nasiljem i krvlju do koljena.
Posljednji čin ovog inače predugačkog filma (što mu je možda i jedina mana) je u više navrata izgledao kao posljednji čin Kameronovog (James Cameron) “Terminatora 2”, unutar kojeg Logan apsolutno dobija etos i ljudskost, postajući tako zaštitnik ne samo svoje porodice ili rase, nego i njen nastavljač. Ovo je film, čiji metod dekonstrukcije, pored toga što je uspio ogoliti jednu superherojsku priču, učinivši je ne samo realnom nego i izuzetno relevantnom, prijeti da dekonstruiše kompletan žanr, što će mu, nadam se, poći za rukom.
Ocjena: 4.5/5
Monika Ponjavić
Monika Ponjavić je arhitekta, teatrolog, teoretičar audio-vizuelne umjetnosti i scenski dizajner. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.
***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE. SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU TUŽBE.***
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.