Vuk Bačanović: Da, ja govorim zajednički srpski

Mi svi ijekavski, ekavski i ikavski centralno-zapadno balkanski štokavci govorimo zajedničkim jezikom i vjerovatno samo teško zaostao um, na nivou Ante Starčevića, Filipa Mursela Begovića ili neke slične paralogičarske pantljičare može tvrditi drugačije!

Takve pantljičare svakako nijesu autori i potpisnici Deklaracije o zajedničkom jeziku. Radi se, bez ikakve sumnje, o ljudima dobronamjernim, zdravomislećim, antišovinistički nastrojenim, širokih pogleda na političku i jezičku stvarnost. Pa čak i onda kada ta širina, pretendujući da bude širina kontroverznosti utoliko nadiđe stvarnost i činjenično stanje da više nije kontroverzna. Već ulazi u domen netačnog. Može biti radi plemenitih i uzvišenih pobuda, ali i dalje netačnoga.

Kada se u Deklaraciji kaže da je jezik kojim govorimo i pišemo u Srbiji, Crnoj Gori, BiH i Hrvatskoj “zajednički jezik policentričnog tipa… kakvi su njemački, engleski, arapski, francuski, španski, portugalski i mnogi drugi”, nije li simptomatično da autori isti ne imenuju, odnosno insistiraju da su “sve četiri trenutno postojeće standardne varijante ravnopravne i ne može se jedna od njih smatrati jezikom, a druge varijantama tog jezika”?

Zaista, postoje različite varijante engleskog, njemačkog, arapskog, francuskog i španskog jezika, no isti se i dalje ne naziva “zajedničkim” ili “našim” jezikom od kojih svako ima pravo da ga ravnopravno zove ligurskim, bavarskim, centralnoameričkim, egipatskim ili brazilskim. Neko će ispravno primijetiti da je istorija/povijest naših krajeva tekla drugačije, te da su narcizmi malih razlika kao glavne odrednice konfesionalnih mikronacionalizama učinili svoje, što je imenovanje jezika zajedničkim imeniocem učinilo nemogućom misijom.

Pa ipak, to ne može promijeniti nepobitni istorijski fakat da je osnovna politička formacija u kojoj se razvio štokavski dijalekatski tip bila srednjovekovna Srbija i to ne Srbija u svojim današnjim granicama. Već ona koja je u svojoj početnoj fazi, sudeći po izvještajima Konstantina Porfirogenita u X veku i po granicama država srpskih dinasta u potonjoj epohi, zahvatala osim Raške najčešće i Travuniju (otprilike od Trebinja do Nikšića), Duklju (docniju Zetu odnosno još docniju Crnu Goru), Zahumlje ili Hum, Paganiju (veći dio današnje Hercegovine) i prvobitnu “zemljicu Bosnu”.

Radi se o oblastima u kojima će se do 15. vijeka prastari jat (ě), razviti u “i”, “e/je” i “ije”, odnosno ikavski govor u dijelovima Bosne i današnje zapadne Srbije, ijekavski u onome što je nekada bila Hercegovina (od Omiša do Prijepolja) i despotova Srbija. Ako govorimo o zapadnom razvoju “zajedničkog” jezika, odnosno ijekavskog štokavskog standarda, onda zapažamo da on postaje “zajednički”, tek masovnim migracijama iz Hercegovine i ozemlja koji je danas dio Crne Gore u zapadne krajeve Hrvatske i Slavonije. Koje će izazvati tektonske etničke i jezičke promjene, te tako stvoriti preduslove da “zajednički jezik” naše deklaracije postane jedini mogući izbor za “ilirski” književni jezik reformatora Hrvatskog narodnog preporoda. Eh sad da ne bismo bili proglašeni “velikosrbskim” sljedbenicima Vuka Stefanovića Karadžića, pročitajmo kako je jedan od utemeljitelja Ilirskog i Hrvatskog narodnog preporoda, Ljudevit Gaj očitao lekciju jednom hrvatskom partikularisti, ili kako bi današnji zagovarači Deklaracije o zajedničkom jeziku objasnili “jezičkom nacionalisti”.

Nadalje misli g. izjasnitelj, da kolo nije serbski tanac zato, što su ga Hervati a ne Serblji u Beč doneli i rasplodili. Ala, lepe doslednosti! takove nije kadar ni isti Hegel izvesti. – Ako su Hervati kolo u Beč doneli i razplodili, to su doista hvale vredni što su nastojali, da naš narodni tanac u velikom svetu cenu dobije; ali se otale nikako neda izvesti ona posledica, da to nije serbski, što je ilirski. Ta n.p. sav svet znade i priznaje, da smo mi književnost ilirsku podigli i uveli; nu nama još izdaleka nije na um palo ikada tvarditi, da to nije serbski već ilirski jezik; pače ponosimo se i hvalimo Bogu Velikomu, što mi Hervati s bratjom Serbljima sada jedan književni jezik imamo.

Drugim riječima da li najnoviji “ilirizam”, odnosno “antinacionalizam” autora i istaknutih potpisnika Deklaracije o zajedničkom također u određenoj mjeri nacionalistički, odnosno apolitično i nadnacionalno šovenski ukoliko “zajedničkom” jeziku želi priznati sve njegove posebne predznake (koje bi, također bilo šovenski i nepravedno negirati, posebno s obzirom na kasnije jezičke razvoje), a negirati njegovo porijeklo? Ako Ljudevit Gaj nije imao problema priznati da je “zajednički” jezik njegovog vremena, zapravo jezik “Serbaljah, koji su u svetinji svoga Serbstva onaj narodni duh i ono rodoljubstvo uzdaržali, kojim smo i mi u novie doba radi sloge pod prostranim imenom ilirstva novim životom uzkarsnuli; kod Serbaljah, koji su nama od starine sve sačuvali, a kojim mi malo ali sasvim ništa glede samoga narodnog života dati nemožemo”, zbog čega bi taj problem imali i potpisnici Deklaracije?

Naravno, uzrok leži u političkom trenutku, ponajviše uzrokovanom ratovima devedesetih, a u kojem nam, jasno, svima treba mnogo više zajedništva i upućenosti jednih na druge. I, dakako, pomirenje u njegovanju svega zajedničkog. No može li biti pomirenja ako sve svedemo samo na devedesete? I proglasimo ih osnovnim uzročnikom svih južnoslovenskih razmirica, kriza i bratoubilačkih ratova ikada? Je li moguće i mudro graditi zajedništvo na “bijelim lažima”? Na ovo pitanje, priznajem, ne mogu dati potpun odgovor. Mogu reći samo da govorim zajednički. Govorim srpski.

Vuk Bačanović

Vuk Bačanović je sarajevski istoričar, dugogodišnji novinar i urednik. Protjeran od sarajevske javnosti zbog drugačijeg mišljenja. 

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.