Vuk Bačanović: Nikolina Balaban, boginja “dobrih Srba”

Prijedorska doktorka Nikolina Balaban, koju je sarajevska i bošnjačka javnost glorifikovala do bigotrije, a za koju se ispostavilo da je patološka lažljivica i prevarantkinja, samo je jedan od “bisera” u nizu onoga što se kolokvijalno podvodi pod “normalne”, odnosno “dobre” Srbe.

Doktorka Balaban bi možda još i prošla sa nevraćenim pozajmicama i slupanim autima naivnih prijedorskih Bošnjaka koji su joj izlazili u susret. I sa činjenicom da joj je pokojni muž bio intimus Željka Ražnatovića – Arkana. Ali nakon što je dotična, zbog političkih zasluga, zaposlena u bihaćkoj bolnici, u očigledno pijanom stanju, zdravima prepisivala hemoterapiju, a ljudima sa karcinomom aspirine, fantazija o poštenoj doktorici Balaban koja svijetu otkriva istinu o Prijedoru, je postala nerealna čak i za bošnjačku sliku svijeta i Bosne i Hercegovine u njemu.

Sponzorisano

A u tom svijetu živi jedno vrlo rijetko magično biće koje se zove “dobri”, a ponekad “pošteni”, ili “normalni” Srbin. To je, za razliku od većine svoje krvoločne i genocidu sklone, vrste, pošteni građanin, koji će za bošnjačku politiku imati samo riječi hvale, koji će bošnjačku ratnu mitologiju religiozno baštiniti, ističući, katkad i vlastitu, skromnu, ulogu u njezinim svetim pripovijestima. To što se, najčešće radi o ljudima čiji motivi nisu puno drugačiji od doktorice Balaban i koji nisu loši liječnici da ljudima vade zdrave organe, već samo iz Bosne i Hercegovine vade posljednje ostatke smisla, je nebitno, jer još uvijek koriste svrsi.

Jedan od najnovijih/starijih primjera “dobrospskog” djelovnja je istup promotera jedinstvene ljevice, Nevena Anđelića.

Ovaj profesor međunarodnih odnosa sa londonskom adresom, koji podržava bošnjačko-nacionalistički crveni front SDP-a i DF-a je tako istakao da “imamo (ujedinjena ljevica op.a.) front protiv fašista i njihovih kolaboracionista u sve tri etnije u BiH koja je istorijski dokazana kao jedino održiva na anti-fašističkim osnovama”, ali da, naravno, SDA “nikada nije bila anti-fašistička vec samo jedno kraće vrijeme antičetnička i donekle antiustaška.”

Bespotrebno je trenutačno analizirati bizarnu tvrdnju da u BiH postoje stranke sa fašističkim programima (jer ne postoje), a još bizarnije (ako smo nacionalne stranke Hrvata i Srba proglasili fašističkima), onu da SDA “nikada nije bila antifšistička”, a, navodno, se borila protiv četnika i ustaša, odnosno većinskih nacionalnih pokreta Srba i Hrvata koje je profesor, prethodno, proglasio fašističkima.

Samo u tom konktekstu možemo shvatiti i Anđelićev pokušaj smislenog odgovora na pitanje sumanutog novinara, monomanski opsjednutog ukidanjem “konstitutivnih naroda”, da je to “sovjetski model nacionalnih politika koji je Jugoslavija prihvatila, održala i dodatno razvila ili, ako hoćete, zakomplicirala.” Sve da je konsocijacija zaista sovjetski model, kao što nije, nejasno je kako Anđelić miri svoju tvrdnju kako je BiH jedino održiva na “antifašističkim osnovama” sa politikom unitarističke ljevice, kada su antifašističke osnove u BiH od samoga početka konsocijacijske, odnosno zasonovane na modelu konstitutivnosti naroda?

Ali kako očekivati da išta u bošnjačko-”dobrosprskom” kosmosu ima političkog smisla, kada se “dobrota” onog drugog u njemu mjeri ili besčašćem ili spremnošću bivanja statistom i/ili korisnim idiotom.

Jer kako bošnjačko-srpske odnose može popraviti npr. Mirko Pejanović, postavljen za srpskog predstavnika u ratnom predsjedništvu, iako za njega niko nije glasao, ili njegovi nasljednici, SDP-ovi Srbi izabrani bošnjačkim glasovima za zastupanje politike koju većina srpskog naroda u BiH ne podržava? Ili, možda, moralna vertikala ratnog Sarajeva, Marko Vešović? Nakon što će mu, najčešće ne “fašistički” SDA-ovci, već crveni građani aplaudirati na tekstove u stilu onog koji je uputio pokojnom Nikoli Koljeviću o prisjećanju “feudalnog ‘prava prve bracne noci’”, tj. pitanja “ko zna je li bilo i jedne tvoje šukunbabe koju Turčin nije blagoizvolio obležati?” Ili, pak, za poslaničku karijeru ovog sasvim “normalnog” Srbina u Stranci za BiH, tako poznatoj po uništavanju svake moguće BiH? Ili, kako će se ikakav dijalog uspostaviti “dobrotom”, ili “normalnošću”, bivanja apologetom režima Alije Izetbegovića (koji je Anđelić proglasio fašističkim, dobro barem polufašističkim), kao što su to “dobri” Mirko Pejanović, ili Bogić Bogićević, koji mirne duše govore a promocijama obavještajnih mračnjaka poput Fikreta Muslimovića? Bivajući pri tome pristalice “ujedinjene ljevice”, zajedno sa Reufom Bajrovićem i Emirom Suljagićem koji su, ne tako davno, davali za pravo sumanutim huškačkim izjavama beznačajnog Sefera Halilovića. Šta tek reći o korisnosti “dobrote” benignog Jovana Divjaka koji i poslije svih poniženja koje je doživio od zatvaranja, preko pretvaranja u ikebanu, do guranja na društvene margine i dalje govori o nekakvoj uspješnoj “odbrani granica BiH”. Koja je, između ostalog, nemoguća upravo zbog štetnih i smiješnih igrokaza u kojima svi pobrojanu učestvuju.

Nikolina Balaban, ugrožavajući živote svojih pacijenata i drugih učesnika u saobraćaju mu, na koncu, dođe samo jedan od završnih, ali, u nizu sličnih, simptoma društvene bolesti koja se zove: “Svako svoga dobrog Srbina nek izmisli”. U realnosti postupci i djelovanja takvih izmišljenih karaktera ne samo da ne proizvode ništa dobro i normalno za BiH. Naprotiv, svakom “nenormalnom” Srbinu poručuju da mu je mjera opstanka u “antifašističkoj BiH” ujedinjene ljevice, prilagođavanje imaginariju građansko-bošnjačkog, političkog istorijskog, sociološkog, kvazinaučnog i kolektivno-psihološkog autizma. Koji je baziran na pogrešnim dijagnozama baš kao i medicina dotorice Balaban, boginje “dobrih Srba”.

Vuk Bačanović

Vuk Bačanović je sarajevski istoričar, dugogodišnji novinar i urednik. Protjeran od sarajevske javnosti zbog drugačijeg mišljenja. 

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.