Prvi put sam se sa portparolskom bahatošću susreo prije nekoliko godina kada sam pisao tekst o stipendijama fonda dr Milan Jelić; izvjesni Denis Turkanović mi je tada rekao kako nema vremena da odgovara na novinarska pitanja, a kamoli da razgovara sa mnom.
Posljednji put se nešto slično dogodilo prije sedam-osam dana; nedjeljama sam tražio podatke ministarstava Vlade RS o troškovima službenih putovanja resornih ministara i njihovih pomoćnika. Tri ili četiri ministarstva nisu željela dostaviti odgovore, među njima i Ministarstvo uprave i lokalne samouprave. Zvao sam iz dana u dan i to je sekiralo Lejlinog službenika za odnose s javnošću. Odgovore sam konačno dobio, ali bez ka-emova. Ponovo sam okrenuo Draganu Bulić, a ona mi je sa premijerskih visina kratko odgovorila:
– Držite se toga kako vam je napisano.
Istog dana stiglo je reagovanje Ministarstva trgovine i turizma na komentar Tijane Veselinović Predrag ćutolog koji je objavljen u EuroBlicu. U reagovanju se osuđuju mišljenje, zaključak i stav. Sve ono što Gluhaković nikada nije ni imao. U Ministarstvu su, kažu, nezadovoljni Tijaninim pisanjem, odnosno njenim “samovoljnim” i “tendecioznim” komentarom. Prije nego vidimo šta to i kako otpisuju Predragovi podređeni oficiri valja im ponoviti da je suština komentara upravo – stav. Komentar nije tekst u kojem sagovornici tvrde ili osporavaju da je Boska prodana nezakonito; komentar nije ni izvještaj sa kakvog predizbornog skupa u kojem se ponavljaju nečije riječi; sigurno nije ni dio sutrašnjeg ekskluzivnog razgovora; komentar je mišljenje novinara o određenom imenu ili njegovom poslu i ma koliko Predrag Gluhaković mrzio tuđa mišljenja – ona će uvijek postojati i neće biti vezana za njegovu žutu kravatu.
Uostalom, ko je ili šta je Predrag Gluhaković? Ministar koji će ostati upamćen po tome što je gurao novinare i spuštao im mikrofone. Ministar čiji će zaposleni prije naći nestale mjenice nego njegovu diplomu. Ministar koji najviše voli odgovore u pisanoj formi. Zato što ih on ne piše. I stoga je besmisleno i licemjerno da Gluhaković i njegov kabinet nekome drže lekcije o etici, profesionalnim standardima i “integritetu”. Ali, bahatost je nadvladala neznanje, a neznanje je uništilo poštenje. Sitna podvaljivanja i još sitnija podmetanja su glavna taktika nemislećih uhljeba i nadmenih ministara.
Šta je, prije svega, napisala Tijana? Napisala je da je Gluhaković ćutao kada je potpisan ugovor o prodaji državnog kapitala Robne kuće Boska. Da li je to tačno? Jeste. Napisala je da je ćutao kada su usporavani detalji ovog ugovora. Da li je to tačno? Jeste. Napisala je da je ćutao i kada je navodno nestao ugovor iz Ministarstva? Da li je i to tačno? Jeste, i to je tačno. Da li je Tijana još nešto napisala? Napisala je da je Gluhaković ćutao kada su istražioci obustavili istragu o nestanku dokumenata, da je ćutao na pitanja o izvršavanju ugovora, da je ćutao kada smo saznali da će biti pokrenut stečaj u Robnim rezervama. Da li je Gluhaković tada ćutao? Jeste, ćutao je. I na šta onda Ministarstvo reaguje? Na Tijanin zaključak: “… pokazao je da ne zaslužuje da bude na čelu ovog ministarstva i to već drugi put u roku od deset godina.” Ako Gluhaković smatra da to nije tačno, da je Tijanin zaključak pogrešan, onda će morati – bar sada – da odgovori na pitanja o kojima ćuti 67 500 maraka naših para u ovome mandatu.
Kako Gluhaković piše reagovanja? Podlo. Prva rečenica reagovanja glasi: “Nakon što je novinar… napisao i objavio, očigledno, vlastiti komentar…” Sva podlost reagovanja sabijena je u tu kao slučajno umetnutu rječcu očigledno; njena svrha je manipulativna, jer treba da dovede u sumnju legitimnost napisanoga. Ako iznad komentara stoje ime, prezime i fotografija autora, zašto Gluhaković navodi da je to očigledno vlastiti komentar? Rječca očigledno upućuje na to da komentar možda i nije vlastiti, da ga je neko drugi napisao, a novinarka samo potpisala ili je potpisana bez vlastitog znanja. Zašto Gluhakovićevi službenici za odnose s javnošću to rade? Zato što na taj način oduzimaju uvjerljivost napisanome. Ako čitaoci posumnjaju da je komentar napisala Tijana, onda će posumnjati i u tačnost napisanog.
U drugoj rečenici reagovanja stoji i to da su zaključci izneseni u komentaru “nedopustivi i da prevazilaze sve granice novinarske etike”. Says who? Da li je to Ministarstvo trgovine i turizma odjednom postalo novinarski sud časti? Deviza je jasno: Ako se ne može o mjenicama, može se bar o komentarima. Nijedna rečenica komentara nije povrijedila standarde novinarske etike. Komentar je takva rabota – četiri pasusa činjenica i jedan ili dva zaključaka. Četiri premise i jedna konkluzija. Iz činjenica koje su u komentaru predočene drugi zaključci se ne mogu izvesti. Jedina Gluhakovićeva nada je da činjenice nisu tačne, ali onda mi morao reći šta konkretno nije tačno. A svi znamo koliko je skupo ministarsko ćutanje.
Iz koje pozicije je napisano reagovanje? To otkriva treći pasus, odnosno treća rečenica saopštenja: “Konačnu ocjenu rada ministara daje Vlada Republike Srpske koja ih i imenuje…” I to je to, građani atinski. Nije bitno šta ko piše, nije bitno šta se piše, bitan je samo stav Vlade RS. Ako Vlada RS kaže da je Predrag Gluhaković ministarski vukovac, kakve onda robne kuće i rezerve pominjete? Vlada RS ima monopol na poštenje i moral. Banke nisu bitne. To je pozicija apsolutno moće i apsolutnog odsustva časti. Mandat koji je Gluhaković dobio ne može sakriti sve ono što (ni)je uradio. Prijetnja tužbom u četvrtoj rečenici je očekivana koliko je i sramotna. Sramotna koliko je sramotno i ćutanje Predraga Gluhakovića.
Goran Dakić
Goran Dakić je banjalučki pisac i novinar. Diplomirao na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci, na Odsjeku za srpski jezik i književnost. Objavio romane „Dalj“ i „Petodinarke“. Dopisnik „Dnevnog avaza“ iz Banjaluke.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.