Iako je radnja “Ostavljenih” smještena u vrijeme bliske budućnosti (oktobar 2018.), njena atmosfera često podsjeća na atmosferu “Starog zavjeta”, na svijet bogat lažnim idolima, prorocima i obećanjima o skorom dolasku Boga.
U petoj epizodi, inteligentnog naziva “It's a Matt, Matt, Matt World”, na barci krcatoj seks-fanaticima, obožavateljima lava Frejzera, čiji je zadatak posijati njegovo sjeme diljem planete, ponovo se upoznajemo sa svemoćnim tvorcem svijeta ili barem sa čovjekom koji tvrdi da to jeste, ako ne riječima, onda vizitkartama na kojima jednostavno stoji: “Da, ja sam Bog” (eng. Yes, I am God). Samo u “Ostavljenima” ovakva premisa zaista ima smisla.
Dejvid Burton (Bill Camp) je lik sa kojim smo do sada imali priliku sresti se nekoliko puta, i to uglavnom tokom druge sezone, kada je vijest o njegovom čudesnom povratku među žive odjeknula planetom, uključujući i male ekrane u Džardenu, Teksas. Da, on je čovjek koji je tokom planinarenja sa prijateljem pao u provaliju, slomio vrat i zatim, nekoliko sati kasnije, vaskrsao u obližnjoj pećini. On je čovjek kojem je Majkl (Jovan Adepo), u ime beskućnika sa gradske platforme (Turk Pipkin), slao pisma, te čovjek kojeg je Kevin Garvi (Justin Theroux) uporno sretao u čistilištu. Prvi put kada je popio otrov, na mostu, dok je vodio Peti Levin do bunara u koji će je kasnije baciti, a zatim i nakon što ga je Džon Murfi (Kevin Carroll) ubio hicem iz pištolja, u karaoke baru, dok je po drugi put pokušavao da se vrati kući, među žive.
Njihovo prisustvo u hotelu zapravo služi kao potvrda da su ova dva lika u nekom, po svemu sudeći istom trenutku proživjeli iskustvo smrti, završili u hotelu bez ijedne popijene čaše vode, odigrali svoju ulogu i vratili se nazad, naizgled besmrtni. Ako je suditi po Nilu (Gary Basaraba) i njegovim riječima, parafraziraću, da je mrtav i sada zaglavljen u hotelu u kojem pola ljudi ne zna ni ko su, ni šta su, dok druga polovina trči unaokolo, radeći sulude stvari, poput Kevina koji je, bez pogovora, na sebe preuzeo ulogu plaćenog međunarodnog atentatora, onda je sasvim jasno da Kevin i Dejvid nisu jedini mrtvi ljudi hotela sa zadatkom.
Međutim, koliko njih je uspjelo pronaći izlaz je pitanje na koje tek treba dobiti odgovor. Javnost za sada poznaje samo jednog, a mi, publika, njih dvojicu. Jedan je samozatajni, porodični čovjek, čija je glavna preokupacija zadržati zdrav razum i porodicu na okupu, dok je drugi bivši Olimpijac, nosilac bronzane medalje u desetoboju i egocentrik željan slave. A možda i Bog.
Vješto postavljena dihotomija između ova dva lika se bavi upravo onim pitanjem o kojem sam govorila u prethodnim recenzijama. Pitanjem Boga. Kao, između ostalog, i cijela serija, jer u današnjem svijetu, svijetu jakih ličnih uvjerenja, sloboda i nesloboda, religijskih i raznih drugih identiteta, njeno nastojanje jeste preispitati kako bi pojava i eventualni dolazak Boga bili protumačeni? Kao ludost jednog čovjeka ili novi opijum za mase? Upravo ta dilema čini srž, početak i kraj Metovog (Christopher Eccleston) lika, dok je svrha ove epizode prikazati ključni zaokret na njegovom putu. U pitanju je takođe njegova treća centrična epizoda i, po mom mišljenju, do sada ujedno i najbolja.
Metova intrigantna priča natopljena je u moru biblijskih referenci i metafora, više nego bilo koja druga, i u tom kontekstu on predstavlja oličenje Jova na Zemlji. Tokom prve sezone, u nastojanju da pomogne kultu “Guilty Remnant”, Met gubi svoju crkvu, da bi potom, u drugoj sezoni, živio na obroncima Džardena u komuni, dajući svoje mjesto za potpunog stranca, kako bi ozbezbijedio siguran prolaz svojoj komatoznoj, trudnoj ženi nazad u grad. Metov život, pun prepreka i iskušenja, nastavlja istim tempom i danas.
Meri (Janel Moloney), koja se nakon godinu dana probudila iz kome i rodila sina, ga je početkom sezone ostavila, a leukemija koju je kao dijete uspio pobijediti, moleći se Bogu, se vratila. Met umire. Ali ne prije sedme godišnjice “Iznenadnog odlaska” i potvrde svoje vjere, koju je sada pronašao u Kevinu, o kojem je čak napisao jedno Jevanđalje. Susret sa novim Bogom se tako za ovog čovjeka, dubokih ličnih uvjerenja i apsolutne, gotovo fanatične, posvećenosti Tvorcu, može smatrati kataklizmom prilično solidnih razmjera, poput one koju smo imali priliku vidjeti u sceni otvaranja. Met je poražen.
Zaplet epizode nastaje u trenutku kada Met posvjedoči ubistvu čovjeka kojeg je Dejvid Burton, u duhu Starog Zavjeta, hladnokrvno gurnuo preko palube u bezdan. Met je naravno jedini svjedok na brodu ludaka i onih koji sumnjaju u njegovu prisebnost, što mu dodatno komplikuje život, tjerajući ga da, kao dobri Samarićanin, preuzme stvari u svoje ruke, kidnapujući Boga. U jednoj od dramaturški i glumački najjačih scena ove sezone, Bog odlučuje da prizna kako je on, i niko drugi, odgovoran za “Iznenadni odlazak”. Na Metovo pitanje zašto, odgovor, jednako lišen emocije kao i prethodno posvjedočeno ubistvo, “Zato što mogu”, predstavlja referencu na priču o Avramu i Isaku sa karte koju je dijelio ranije, kao i nagovještaj na potencijalnu žrtvu koja će se u nekoj od narednih epizoda odigrati između Kevina st. (Scott Glenn) i Kevina.
U istom razgovoru, Met, na momenat potpuno siguran da je Dejvid Burton de fakto Bog, priznaje da je sve u životu radio u Njegovo ime, uključujući i svjestan gubitak porodice. Vidno nepotresen, odlučan u svojoj namjeri da mu prikaže i dočara stvari onakvim kakve one jesu, Burton izgovara sljedeće riječi: “Sve stvari koje si uradio, uradio si ih vjerujući da te ja gledam i da ti sudim. Ali nisam. Nisam te gledao i nisam ti sudio.
Ne gledam te i ne sudim ti. Sve stvari koje si uradio nisi uradio za mene. Uradio si ih za sebe.” U stanju potpune opčinjenosti, poljuljane vjere i manipulacije od strane lokalnog šarlatana lišenog empatije, Metova predanost Bogu prerasta u gađenje ka samom sebi, njemu kojem je Bog, zbog poriva i sebične želje za smislom, odlučio oduzeti život leukemijom. U znak odobravanja, Burton ga, klimajući glavom, navodi da svjesno uradi suprotno od onoga što je inicijalno bilo zamišljeno – priznanje o ubistvu i izručenje policiji. Klečeći pred Burtonom, vjerujući da kleči pred Bogom, izmanipulisani Met je uradio sve kako je Dejvid prorekao, ne zbog njega, nego zbog samog sebe, sebe koji želi biti ponovo zdrav.
Pucanj prstima nikada nije zvučao okrutnije. Izliječen od vjere umjesto od bolesti, Met, baš kao i Džon, konačno dolazi u određeno stanje mira sa samim sobom. Tako ovaj čin predstavlja jedan od najvećih napora koje je Met u svom životu trebalo da uradi i morao uraditi, dok sam Kevin, Mesija, Isus, novi Bog, drugi Bog, njegovo spasenje i karta za život bez leukemije, postaje prošlost. U tom trenutku Met prestaje biti Jov i postaje Mojsije, koji na domak obećanoj zemlji govori svojim sljedbenicima da umire, potpuno svjestan da nikada nogom neće kročiti ondje ka čemu je čitav život težio.
Epizoda se završava bizarnije nego što je počela – preuranjenom smrću lažnog proroka, Dejvida Burtona, u čeljustima posljednjeg potomka velikog Frejzera. “To je čovjek o kojem sam vam govorio”, Metove posljednje riječi u ovoj epizodi, predstavljaju ujedno i njen najsvjetliji trenutak. Ne radi se toliko o tome da je humor ove odlične rečenice legao kao kec na desetku, koliko o tome da je njeno postojanje zapravo višeznačno. Dejvid Burton je istovremeno i ubica kojeg je Met tokom cijele epizode bezuspješno pokušavao privesti licu pravde, ali i Bog o kojem je propovijedao svake sedmice u crkvi.
Ocjena: 5/5
Monika Ponjavić
Monika Ponjavić je arhitekta, teatrolog, teoretičar audio-vizuelne umjetnosti i scenski dizajner. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.
***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE. SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU TUŽBE.***
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.