Dugo iščekivana centrična epizoda, posvećena Kevinu Garviju (Justin Theroux), bez sumnje je udahnula dašak bizarnog vjetra u dosadašnju atmosferu „Ostavljenih“ (eng. Leftovers), koji nas je u sekundi i svom silinom uspio prebaciti u neku drugu dimenziju, na neku čudnovatu, stranu planetu (nevezano za to da li je riječ o hotelu ili tropskom ostrvu), gdje je sve pomalo iščašeno i ništa posve jasno.
Sam pokušaj racionalizovanja posljednje epizode, pod nazivom „Najmoćniji čovjek na svijetu (i njegov identični brat blizanac)“ je, rekla bih, greška u startu, svojstvena onima koji žele da im se sve objasni čak i kada za tim zaista nema potrebe. Kažem greška jer je nastojanje da se ona razumije, secira i razloži zapravo ništa drugo do Sizifov posao, mukotrpan, uzaludan i bez konkretnih rezultata.
U nekoj od ranijih recenzija govorila sam o tome da se ljepota ove serije prije svega ogleda u njenom nastojanju da svoje misterije zadrži u drugom planu dajući tako prednost radije likovima čije priče želi ispričati i istražiti, nego bilo čemu drugom. U takvoj postavci stvari sasvim je nebitno gdje su „nestali“ otišli i šta je „iznenadni odlazak“, kao što je nebitno kako se on i zašto desio. Nebitno je da li nas sutra čeka smak svijeta (koji se nikada neće desiti) ili je smak svijeta ništa drugo do produkt razmišljanja jednog pomahnitalog starca (Scott Glenn), željnog pažnje i posebnog statusa u društvu.
Da li je Ivi Marfi (Jasmin Savoy Brown) voljena, šta se desilo sa cipelama i kako glasi tekst pjesme koja će spasiti svijet od biblijske poplave? Nebitno je. Prateći tu analogiju, pitati se da li je Kevin novi Isus na Zemlji jednako je nebitno. Nebitno je, jer ništa od gore navedenog nije toliko važno koliko je važno otkriti ko je zapravo Kevin Garvi, šta on želi, čemu se nada, šta ga pokreće i motiviše. To je jedini ključ ovog djela, a ne Kevinov identitet besmrtnog Boga.
Ukoliko bismo sada, u nastojanju da koliko-toliko raskrinkamo značenje ove fantastične epizode, uzeli najnoviju uvodnu špicu kao našu polaznu tačku, naš reper, shvatili bismo da je ona, kao, između ostalog, i sve druge iz ove sezone, skrivala tajnu, ali ipak ne toliko suptilnu poruku, koja se naravno ogleda u kombinovanju i kolažnoj interpretaciji događaja koji su uslijedili.
Nova špica se tako poslužila jednako novim trikom – spajanje kompozicije Maksa Rihtera (Max Richter) iz špice prve sezone i vizuelnog identiteta špice druge sezone. Na taj način stvoren je jedan novi i jedinstven slikoviti izraz, ili bolje rečeno palimpsest, koji stoji kao dokaz da su „Ostavljeni“ u svojoj ogoljenoj srži ostali dosljedni originalnom narativu. Mislim naravno na Perotin (Tom Perrotta) predložak koji je zaključen sa krajem prve sezone, ali čiji je duh i danas sveprisutan. Njegova univerzalna priča o duboko ličnom bolu ljudi koje je zadesila strašna tragedija je sada, više nego ikada ranije, vjerna samoj sebi. Bog, na prvi pogled, nema nikakve veze s tim.
I zaista, svi ti beskonačni govori o božanskoj intervenciji, nadolazećem sudnjem danu, poplavi i slično, prestaju da važe u onom trenutku kada Kevin – ili, tačnije, Kevini (množina) – konačno postaje centar svog sopstvenog mentalnog lavirinta. U pitanju su posljednji minuti epizode, u kojima shvatamo da se ovdje uopšte nikada nije radilo, niti se radi o Bogu. Naprotiv. Radi se o Kevinu, čovjeku velikog srca i dobrih namjera, o „kukavici obučenoj u odijelo heroja“, o čovjeku koji bi radije pobjegao od svih svojih problema, nego se suočio sa njima. Radi se o životu koji je imao, životu koji je želio i ženi koju je volio. I koju još uvijek voli. Nori (Carrie Coon).
Kao i u “Izgubljenim” (eng. Lost), ljubav je Lindelofov (Damon Lindelof) početak i kraj, njegova alfa i omega. Posmatrajući stvari iz ove perspektive, ne mogu da se otrgnem utisku da serija možda ipak ima neke veze sa Bogom, bogom kao idejom ljubavi, požrtvovanosti za svoje bližnje, nesebičnosti, predanosti, nade i, naposlijetku, vjere da se dobro dobrim uvijek vraća. Ovakvo polazište u razumijevanju pretposljednje epizode “Ostavljenih” potvrđuje i kompleksnost postojanja lika Peti Levin (Ann Dowd), koja iz sezone u sezonu na sebe preuzima ulogu Kevinovog ličnog svjetla na kraju tunela, ponekad čak i vrlo doslovno.
Pored toga, važno je skrenuti pažnju i na činjenicu da je ova dinamika, jedna od sigurno najbizarnijih na televiziji trenutno, iznjedrila tako slojevit odnos, u kojem dva lika, stojeći na suprotnim stranama, posve različitih sistema vrijednosti i vjerovanja, po sistemu poluge, naizmjenično spašavaju jedno drugo oduzimajući čas sopstvene, čas uzajamne živote. Peti, kao osoba visoke inteligencije, jeste jedan od rijetkih likova koji u čistilištu uspjeva da zadrži sjećanja na prethodni život i sve događaje koji su se u njegovom vijeku desili, uključujući i život u hotelu, poslije smrti. Peti, Kristofer Sandej (David Gulpilil), Bog (Bill Camp), Virdžil (Steven Williams), samo su neki od tih likova. Spona koja ih veže nalazi se u njihovoj otvorenosti koja, od jednog do drugog, dolazi iz najrazličitijih razloga i putem potpuno različitih, često oprečnih puteva spoznaje, nastalih spletom nevjerovatnih okolnosti.
Otvorenost ka ideji da uopšte postoji mogućnost postojanja nematerijalnog svijeta, paralelnih dimenzija, predodređenosti ili bilo čega drugog što se možda do tada u njihovim životima kosilo sa predstavom o takozvanoj realnosti svijeta, osobina je svih ovih likova, ali svakog na svoj poseban način i u skladu sa njegovom sopstvenom ličnošću. Te ličnosti, same po sebi, uključujući i njihov put i suočavanje sa sobom i svijetom oko sebe, zapravo čine okosnicu “Ostavljenih”, te jedne ljudske priče, koja je za zajednički imenilac uzela kontekst u kojem su njeni likovi kroz nezamisliv način, izlažući njihovu suštinu svim mogućim testovima i provjerama, vođeni kroz put samospoznaje i međuljudskih odnosa.
Na samu priču, nastavak na “Međunarodnog ubicu” (eng. International Assasin), osmu epizodu druge sezone, ne treba posebno trošiti riječi, ne zato što nije vrijedno pomena ili zato što je previše nejasno da bi se objasnilo, nego zato što je za sanjive, kompleksne narative poput ovog dvije stranice teksta nedovoljno. Ton atmosfere kako ove konkretne epizode tako i cijele serije do sada nam je u više navrata pokazao višeznačnost u svom iskazu, nagovještavajući da sve ovo što gledamo može otići u više pravaca i da nikada nećemo biti sigurni u vjerodostojnost slika koje su pred nama. Kao ni u Kevinovu smrt. Ili njegovo vaskrsenje (poput prikaza čistilišta i osjećaja da sve vrijeme prisustvujemo samo jednom od Kevinovih živopsinih snova ili kliničke smrti).
Važno pitanje kojim se nisam posebno bavila u ovoj recenziji, a koje se tiče dugo najavljivanog smaka svijeta, ću ostaviti ipak za kraj i ono glasi: da li se smak svijeta, u vidu poplave, uopšte trebao desiti i, ako jeste, da li je Kevinova odluka da uništi čistilište (samoubistvom) bila razlog za njeno naglo zaustavljanje? Kao što znamo, pjesma Kristofera Sandeja nikada nije igrala bog zna kakvu ulogu u ovoj priči, što nam je potvrdio i sam Sandej (tokom ove epizode), koliko samo putovanje samospoznaje Kevina st. Garvija (o čemu je bilo više riječi u recenziji “Razmišljanja ludih bijelaca”) i njegov eventualni dolazak na farmu jednako usamljene Grejs Plejford (Lindsay Duncan), gdje je konačno pronašao dugo očekivani mir. Sa jednom epizodom do kraja, čini se kao da odgovor na ovo i slična pitanja nećemo ni dobiti, što možda i nije toliko strašno ako u obzir uzmemo stav sa početka ovog teksta, prema kojem cilj nije toliko važan koliko je važno putovanje, te naš lični put samospoznaje i generisanje novih iskustava koja nam ovo djelo nudi.
Najbolji citat: “But your penis, sir, well, they're not going to go to that length.”
Ocjena: 5/5
Tekst napisala: Monika Ponjavić
Monika Ponjavić je arhitekta, teatrolog, teoretičar audio-vizuelne umjetnosti i scenski dizajner. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.