Dragan Mektić je živopisan lik. Zna da uvrijedi, ne želi da se izvini, često maše papirima na kojima ne piše ništa ili piše svašta, još češće mijenja profilne fotke na viberu, ne voli Dodika niti Dodik voli njega, pominje jahte i orgije, davi Galijaševića, ismijava Košarca, ne prihvata referendum i priča viceve.
Trećina ovog kataloga je duhovita, trećina za osudu, a trećina je potpuno nebitna. Komično ponekad izbije u prvi plan, nepristojnim se tragičnom upornošću bavi samo javni servis, a onim nimalo bitnim Frojd i Hegel.
Povremeno sam sretao silabuse u kojima se govorilo o akumulaciji prvobitnog kapitala i derivaciji crta lika iz tekstualnih datosti u romanima Danijela Defoa, pa se vjerovatno i Mektićev vic može provlačiti kroz filter Hegelove dijalektike i Frojdove psihoanalize, ali neće proći ništa bolje nego Mol Flanders i Robinzon Kruso u rukama nemaštovitog profesora koji studente pokušava zastrašiti i impresionirati nabrajanjem antičkih stilskih figura. Takve postavke svjedoče o nepotrebnom učitavanju zaumnog smisla u nešto toliko profano kao što je, na primjer, vic. Mektić nije pogriješio što je ispričao vic, ali jeste pogriješio zato što je ispričao loš vic i tu bi sva priča trebala biti završena, ali demokratske slobode su čudo, kao i uvijek.
U čemu je, dakle, problem? U samom vicu ili u tome što ga je ispričalo službeno lice? Oni koji kritikuju Mektića ujedno su oni koji će braniti svačija prava u svim prilikama, ali pod uslovom da to odgovara njihovom političkom načelu, a to nije univerzalno stanovište sa koga je moguća poštena i iskrena kritika. Jer, kako je moguće da svi imaju pravo da kažu šta misle, ali, eto, Mektić nema pravo da priča viceve na sastanku predsjedništva stranke? S obzirom da je takvu poziciju naprosto nemoguće braniti, onda problem mora biti u samom vicu, u njegoj sadržini i poruci koju navodno nosi. No, da li je moguće da se kroz ovaj vic – makar i na nivou metonimije – traži kolektivna katarza naroda? Da li je moguće da se u ovaj vic učitava naknadni smisao prema kojem se “istina razgrađuje pomoću humora”?
Vic nema snagu Sofoklove drame niti uvjerljivost naučne studije. Njegovo etimološko porijeklo jeste u znanju, ali su mu vremena oduzela prvobitno značanje i pretvorili ga u kratku verbalnu igru koja ima svoje zakonitosti i norme. Vic koji je Mektić ispričao ni u kom slučaju ne pripada kategoriji “crnjaka” koji, prema nepisanom pravilu, direktno ismijavaju slabe, nemoćne i ugrožene. Mektićev vic pripada pošalicama koje se baziraju na igri riječi i tu sve prestaje. Ponavljam: jedina mana tog vica je to što je loš, neduhovit, očekivan. U njemu nema razorne energije, agresivnosti, neočekvanosti. Postoji prag očekivanja i nastupajućeg razočarenja. Mektiću treba zabraniti da priča loše viceve, ali mu ne treba zabraniti da priča viceve. U tome je razlika.
Manipulacija katarzom je pravilo ponašanja ovdašnjih lijevih elita. Čak i Borka Rudić vidi da je to sve besmisleno, a to puno znači. Insistiranje na jednom obrascu pretvara taj obrazac u parodiju samoga sebe. Stara priča o “hiper” i “pseudo”, naravno. Insistiranje na katarzi u svakoj prilici – a Mektićev vic je travestija “svake prilike” – dovešće do toga da vrhovno načelo suočavanja sa samim sobom izbijeli poput pijačne majice od pet maraka.
Uostalom, oni koji su insistirali na sadržaju, a ne na figuri, elegantno su zanemarili kraj vica koji je, da se odmaknemo malo od Hegela i Frojda, opera aperta onako kako je to definisao slavni italijanski semiotičar. Vidite kako je lako uvesti Eka u priču o Mektićevom vicu! Evo i obrazloženja: Na kraju vica Srbin ne dozvoljava da ga neko identifikuje preko Radovana Karadžića i Ratka Mladića i poluduhovito prihvata prvobitnu sugestiju svoga sagovornika time što uzima sirijske papire. Da li je to samo geg? Ili se Srbin tako odriče aktera vica? Da li ih se, na koncu, stidi?
Ne znam kakve su bile konačne intencije (uopa!) Srbina iz vica, ali znam da je mene pomalo sramota fame koje se digla zbog ovog vica, analiza koje su napisane na margini Mektićeve zabavljačke role i tekstova u kojima se nesretna i nespretna pošalica našla na pola puta između katarze i farse. Gotovo je sigurno da zbog toga nikada nećemo doći do prvoga, a još je izvjesnije da ćemo i dalje uživati u drugome.
Goran Dakić
Goran Dakić je banjalučki pisac i novinar. Diplomirao na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci, na Odsjeku za srpski jezik i književnost. Objavio romane „Dalj“ i „Petodinarke“. Dopisnik „Dnevnog avaza“ iz Banjaluke.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.