Roditelji treba da se bave djecom, kako bi ona bila zaštićena od neprimjerenih, često i opasnih internet-sadržaja, poručila je u intervjuu za SrpskaCafe psiholog Sonja Stančić, komentarišući opasnu igricu “plavi kit”, koja je došla i u BiH!
Naša sagovornica je naglasila da djeca nikako ne smiju da budu sama u sobi sa računarom, dok roditelji treba da ih animiraju na sve moguće načine, kako bi, prije svega, izgradili iskren odnos pun povjerenja.
– Djeca su, generalno, podložna malipulacijama. U svom razovojnom uzrastu oni tek uče razlikovati informacije i filtrirati tačne od netačnih. U moru informacija koje su djeci dostupne, oni će uvijek obratiti pažnju na one koje su atraktivnije i interesantnije – objašnjava Stančićeva, povodim informacije da su i na našim prostorima djeca počela da igraju igricu “plavi kit”, koja podrazumijeva i samopovređivanje, pa čak i samoubistvo.
o U čemu se “plavi kit” razlikuje od drugih nasilnih internet-igrica?
– Ova igrica je samo korak dalje u brutalnosti i manipulaciji, što je očekivano, jer se podiže prag tolerancije na nasilan i destruktivan sadržaj. Inače, internet-igrice destrukciju usmjeravaju prema nekom drugom, a ne samom igraču, dok ovdje imamo usmjerenje na samodestrukciju. Ipak, suština je ista – podiže se prag tolerancije na nasilje i postajemo sve brutalniji.
Odgovornost i na školi
Koliko djeca, realno, mogu da shvate da internet nije baš bezbjedno mjesto za zabavu?
– Činjenica je da djeca od 13, 14 ili 15 godina pod internetom podrazumijevaju društvene mreže i irgice. Oni interent ne znaju da koriste u edukativne, informativne i druge svrhe, niti im je to interesantno. Kad je riječ o eventuelnoj zloupotrebi, uvjek mislimo da se to dešava tamo nekom… Nažalost, dešava se svima nama, ovdje i sada. Zato kontinuirana eduakcija podrazumijeva i da u školskim planovima i programima postoji segmen od toga kako praivlno koristiti interent, do toga kao se zaštititi od zloupotrebe.
o Kad je riječ o internetu, šta predstavlja posebnu opasnost po djecu?
– To što zloupotrebu djece ne rade nimalo naivne osobe. Oni odlično znaju stepen razvoja djece i na koji način doprti do njih. Kako tehnologija i internet napreduju, tako napreduju i oblici zloupotrebe, odnosno načini na koje je lako doći do djece. I dalje su dominantne društvene mreže i chat roomovi, koji obrađuju određene teme koje su djeci interesantne. Osim toga, online igrice su veoma popularan način kako kroz zajedničko igranje dospjeti do djece.
o Na koji način možemo i moramo da zaštitimo djecu od opasnih sadržaja sa interneta i na kome je odgovornost za eventuelne posljedice?
– Odgovornost je uvijek na odraslima, prije svega onima koji su najbliži djeci, a to su roditelji, pa obrazovno-vaspitni sistem. Tu je, naravno, i cjelokupan sistem države, koji pruža podršku zdravom razvoju djece i mladih. Važno je naglasiti da se prevencija u smislu kontinuirane dugogodišnje edukacije, praćenja tehnoloških rješenja u edukaciji djece i mladih, što je praksa u susjednim zemljama i Evropi, moraju primjenjivati i kod nas.
o U kojem pravcu treba da ide edukacija?
– Ono što kao roditelji, profesionalci i pojedinci možemo učiniti, jeste proces učenja i vaspitanja koji će biti usmjeren na to da djeca i mladi budu otvoreni, da imaju povjerenje u nas i da, o čemu god da se radi, to mogu da nam kažu. Problema će uvijek biti, ali najbitnije je da djeca imaju odraslu osobu od povjerenja, kojoj mogu da saopšte problem, a da to nije anonimna osoba sa druge strane internet konekcije.
Šta roditelje sprečava da se više posvete svojoj djeci?
– Vjerujem da su oni preokupirani obezbjeđivanjem sredstava za život, ali baviti se djetetom nije skupo. To je, zapravo, provođenje zajedničkog vremena u šetnji, igri, na izletu, igrajući fudbala, gledajući film i slično. A problemi sa kojim se djeca mogu suočiti su zapravo najskuplji. Kad se dese, onda svi imamo vrijeme za to dijete i roditelji, i okolina, i sistem. Ali, hajde da imamo vrmena za djecu prije nego što problem nastane!
o Tačnije, da radimo na prevenciji.
– Kao i u svemu, samo liječimo posljedice ili pokušavamo da ih liječimo, dok se o preventivnim mjerama malo govori. Ili su one u vidu pojedinačnih projektnih aktivnosti koje se, međutim, sprovede s vremena na vrijeme.
o Nekad je najveći problem korištenja interneta bio to što djeca provode previše vremena za računarom, a sad se suočavamo sa opasnim igricama. Šta može da bude sljedeće?
– To su, zapravo, povezane stvari. Što više vremena provodite na interentu, to ste ranjiviji i podložniji zloupotrebi. Mi i dalje imamo isti problem – djeca su nam prepuštena virtuelnom svijetu, jer u stvarnom nemaju dovoljno stimualcije kako bi ostala u njemu.
o Biće da odrasli spavaju…
– Onog trenutka kada se odrasli probude, izvade glavu iz pijeska i shvate da živimo u 21. vijeku, onda će naći načine i modele da djeci bude interesantno i u stvarnom svijetu. Kada budemo dovoljno otvoreni, bez kompleksa i stereotipa, kada emocionalno, socijalno i društveno budemo imali šta da ponudimo djeci, tada ona neće bježati u virtuelni svijet. Ništa nije do djece, oni su samo naše ogledalo, koje nam pokazuje da nam, zapravo, naša budućnost – a to su djeca – nije dovoljno dragocjena, da bi se bavili njome kao nečim upravo takvim – dragocijenim!
Andrijana Pisarević
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.