Prije sedam dana na ovom mjestu sam napisao tekst pod nazivom „KValitetna bajka“ sa sve namjernom gramatičkom greškom u naslovu i tipfelerom u tekstu.
I onda su se valjda neki prepoznali u bajci i postavili stvari tako da nije problem ako neki penzionisani sveštenik kocka, nije problem ni ako policija to prikrije da ne puca bruka, nije problem ni ako se kocka u kući uglednog čovjeka, nije problem ni ako o tome bruji cijela parohija i još tri oko nje… Znači, ništa od toga nije problem!
Problem je što je to neko napisao! E pa ko god tako posmatra cijelu stvar, on je licemjeran i samo zbog elementarne pristojnosti ne želim da ga častim prigodnijim epitetima. I ovdje stavljam tačku na “KValitetnu bajku” i na taj “konkretan slučaj”.
Ali licemjerje ili hipokrizija zaslužuje još koju riječ zato što se s njom susrećemo svakodnevno i na svakom koraku, jer je duboko ukorijenjena u cijelom društvu. Po definiciji, licemerje ili hipokrizija se opisuju kao nedostatak iskrenosti i karakteristika koja izaziva bešćašće u društvu, a najugledniji i najuticajniji svjetski lingvista Noam Čomski definiše ih kao “odbijanje da se na sebe primenjuju isti standardi koji se primenjuju na druge”.
Po njegovoj definiciji, bar po jednog licemjera susrećemo svakog dana i to ujutro čim ustanemo, pred ogledalom. Šta je licemjerje nego kritika negativnih pojava u društvu poput nepotizma ili partijskog zapošljavanja u javnom sektoru uz istovremeno povlačenje za rukav uticajnih rođaka, prijatelja ili partijskih šefova sa molbom da sina, kćerku, malog od sestre ili kumovu kćerku “ubace negdje”. Znači, političari su korumpirana đubrad dok god vam ne zatrebaju da vam učine neku ličnu uslugu. Licemjerno, jebi ga!
E, al da ovo ne bi ispao nezasluženi hvalospjev političara, a kritika “licemjernog” naroda, mora istaknuti da su za hipokriziju najodgovorniji političari. Ko je drugi uspostavio standarde da je partijska knjižica, revnosno lijepljenje plakata uoči izbora, botovanje i slične aktivnosti osnovno mjerilo za dobijanje posla? Šta je prostom čovjeku preostalo nego da se ukalupi i ponaša po njihovim standardima, jer najbolje ocjene ne znače ništa u odnosu na članstvo u partiji. Ipak, to ne znači da treba da odustane od kritike i da nenormalne stvari treba da prihvata kao normalne. Ako predsjednica Vlade, primjera radi, svog sina zaposli u Elektroprenos BiH, iako je po prosjeku ocjena bio daleko ispod najboljeg kandidata, to nije normalno i ne može se komentarisati na način “ma i ja bih da sam na njenom mjestu”. Kada ćeš biti na njenom mjestu i zašto onda tjeraš dijete da bude najbolji student ako unaprijed znaš da mu to ništa ne znači?! Takve stvari se ne smiju prihvatati zdravo za gotovo, kao što se za onoga ko je za kratko vrijeme stekao milione, ne smije govoriti “snašao se”. Nije se snašao, nego ukrao i tačka!
Nažalost, političari su i te kako svjesni do koje mjere su izazvali hipokriziju i to jako vješto koriste. I zato je dobro poređenje da se ponašaju kao profesionalni sportisti po savjetu vrhunskog trenera. A savjet glasi: – Ne slušaj publiku (narod), publika će da ti psuje, spominje familiju, ali ti igraš utakmicu! Ne obaziri se na publiku i igraj!
I igraće dok god ne dobiju crveni karton koji u ovom slučaju ipak daje publika. A licemjerjem im se ne može dati ni žuti!
Darko Momić
Darko Momić je dugogodišnji novinar i kolumnista raznih medija u Srpskoj. Počeo u Glasu Srpske, najduže je radio u Pressu RS a sada piše za magazin Nedeljnik.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.