Goran Dakić: Oluja bez napalma

U prosincu 1996. godine, u emisiji “Željka Ogresta i gosti”, trubadur iz Čavoglava Marko Perković Thompson objasnio je ili je bar pokušao da objasni kakvu je vodu pio na izvoru rijeke Čikole prije nego što je postao ono što je danas.

Dugokoso dalmatinsko mladunče priznalo je da je do rata pisalo ljubavne pjesme i prebiralo po akordima, a onda su ga, kako je polustidljivo govorio u studiju, četnici naljutili i tada je nastao hrvatski „Marš Valkira“. Doduše, nije bilo napalma, ali je i oluja bila sasvim dovoljna.

Nekoliko godina nakon toga Marko je ošišao uvojke, a Latin je pokušao da dokuči šta je to u hrvatskome biću što ga vodi prema Perkoviću. U tadašnjoj „Latinici“ se govorilo o mnogo čemu, a posebno inspirativan je bio Ljubomir Vlašić iz Hrvatskog oslobodilačkog pokreta koji je Hrvatsku oslobodio od Srba, ali ne i od Pavelića i crnokošuljaša. Povod za emisiju bila je pjesma „Jasenovac i Gradiška stara“ za koju Vlašić naprosto nije mogao vjerovati da ju je Thompson skladao i izveo. Zora Dirnbach, koja je na svojoj koži osjetila ustašku kamu, rekla je tada, čini mi se, jednu bitnu stvar: muzika Marka Perkovića i nije ono što bi ona nazvala muzikom, ali je priznala da se zbog „Bojne Čavoglave“ domoljubni ponos penje na 1.831 metara nadmorske visine. Toliko je, naime, visok Sinjal, najviši vrh Dinare u Hrvatskoj, na kome i danas puše Perkovićev vjetar i na kome se „vukovi kriju i piju ti vodu“.

Primjedba Zore Dirnbach glede kvalitete Thompsonove muzike nedvojbeno je točna. Thompson možda nema na sceni harmoniku, ali je on čisti narodnjak maskiran u miru, kao i u ratu. Tijekom rata Thompson je općinu Ružić obilazio u zelenoj uniformi i glumio domoljuba. To radi i danas, ali na sebi ima majice drugačije boje, često crne. I kao da to nije dovoljno Thompson na početku svakog koncerta salutira poglavniku. Ne, nije to nikakav marketinški trik; uvjeren sam da Marko Perković na taj način odaje vojničko-muzičku počast pukovniku jedine vojske koju on smatra legitmnom. No, vratimo se muzici koja je prepuna jeftinih fraza i prljavih strasti i u koju Thompson vjeruje bar onoliko koliko vjeruje u boga, domovinu i obitelj.

Bio sam zapanjen kada sam prvi put gledao snimak Thompsonovog koncerta na Poljudu. Četrdeset tisuća bojovnika, a Marko Perković sam, da parafraziram oca hrvatske nacije koji je, nakon istorijske tekme Jugoslavije i Hrvatske na „Marakani“ i istorijskog nestanka struje nakon trećeg minuta drugog poluvremena, nešto slično kriknuo. Uvodni rifovi i ritualni ritam obećavali su dosta i nisu prevarili: Marko Perković je izašao, dohvatio se mikrofona i dreknuo: Za dom, a 40 tisuća bojovnika mu je odgovorilo: Spremni. Nastavio sam da pratim igrokaz. Ne znam šta sam očekivao, ali slabe i nemoćne trinaesterce nisam.

Ako Marko Perković puca kao što piše pjesme, onda Srbiju zaista treba da bude sramota što je od takvog Thompsona izgubila rat. Ali, ako su njegove pjesme toliko loše, zašto ih pučanstvo zna redom napamet? Zato što su one sve ono što takvo pučanstvo treba. U njima je bog hrvatski bog, u njima je hrvatska domovina hrvatski eden na evropskome zapadu, a obitelj krunidbeni čimbenik u životu svakoga poštenoga Hrvata. Pa dobro, u čemu je onda problem? Sve su to lijepe stvari, ma koliko bile utemeljene na klišeu, ali lijepe, nešto kao deset božijih zapovijesti kojih se niko ne pridržava, ali nema tog skota koji će reći da su odvratne i licemjerne. U čemu je, onda, problem? Problem je u tome što Thompson sve to – i boga i domovinu i obitelj – temelji u odnosu prema Srbima. Ne sve, naravno, ali zar iko vjeruje da bi „Bojna Čavoglave“ bila to što jeste da nema onih strofa u kojima Marko pominje „bandu, četnike“ i u kojoj prijeti „našom rukom“?

Biću toliko zloban da kažem da je Thompson potreban Hrvatima onoliko koliko im je potrebno da se u njemu potvrde, ali ću biti isto toliko pošten pa priznati da su Hrvati gotovo sigurno na melodiji njegovih uradaka i dobili pokoju bitku. Mene Thompson ne brine, ali me brinu oni koji salutirajući Marku zapravo salutiraju onome kome salutira bojovnik iz Čavoglava. Nikada nije i neće biti problem što jedan viče Za dom, ali je uvijek bio i uvijek će biti problem kada 40 tisuća odgovori sa Spremni. I zato njegove koncerte ne treba zabranjivati, jer se na njima najbolje vidi gdje je i kakva je Hrvatska.

General pukovnik Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane Slobodan Praljak branio je istom žestinom povijesne granice svoje zemlje i mladića iz Petrovog sela koji je sa 142. drniškom brigadom oslobađao Knin. Praljku može da se sudi i za jedno i za drugo, ali rat svakako ima prednost. Thompson mu se nedavno odužio koncertom u Mostaru, koncertom koji je održan u znak podrške velikoj hrvatskoj šestorki kojoj se u Hagu sudi za udružen zločinački poduhvat i zločin nad bošnjačkim stanovništvom. Sve je to gledao i slušao Stari most koji pogođen nije ni umro ni pao i samo je morao skočiti dolje i jedino pitanje je da li bi Tifa pristao da otpjeva koji strofu „Čavoglava“ i da tako još jednom dokaže kako nikome nije privržen.

Goran Dakić

Goran Dakić je banjalučki pisac i novinar. Diplomirao na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci, na Odsjeku za srpski jezik i književnost. Objavio romane „Dalj“ i „Petodinarke“. Dopisnik „Dnevnog avaza“ iz Banjaluke.

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.