U jednom, nikada objavljenom, intervjuu za poznati evropski medij sam, na silno zaprepaštenje urednika, konstatovao da Aleksandar Vučić nema alternativu.
Uplašeni urednik koji se poslije toga nije usudio objaviti intervju da ne bi zgrozio sarajevsko-gradžanski publikum, nije shvatio da je takva reakcija upravo ključ Vučićeve bezalternativnosti. To jest strah, glupost, poltronizam, jednoobraznost, spoj idiotskih društvenih konsenzusa i autocenzura kao privid slobode izbora. Ne znam da li je Đorđe Višekruna u pravu kada Teši Tešanoviću govori o Vučićevoj homoseksualnosti, što, uostalom, nije ni bitno, jer je ona, sa premijerom ili bez njega, postala jedna od osnovnih metoda manifestacije moći i njenog održavanja u srpskoj politici i crkvi. Ono što je svakako u pravu jeste objašnjenje Vučićeve uspješnosti. A to je instalacija glupana, ili onih koji odaju privid pameti i obrazovanja, a zapravo su glupani na odgovorne pozicije.
I ne samo to. Vučić računa i na glupost onih koji nasjedaju na njegove igre: od probisvijeta koji žive u nadi da će profitirati od stranke, pa se, u gluposti, takmiče sa deredžom njima nadređenih glupana, pa do onih koji odavno ne razlikuju rijaliti od stvarnosti i kojima je glas Vučiću glas prividu života koji ih održava na životu. Ako Parovi mogu biti najgledaniji zabavni program, zbog čega Vučić ne bi mogao biti najuspješniji političar? Ako tamošnji prividi drže narod u transu, zbog čega se truditi u izgradnji nečega ozbiljnijeg, kvalitetnijeg i pametnijeg kada se to ne isplati? A isplativost i efikasnost su mjere svega. Da bi se vladalo mora se izgraditi sistem. Vučiću se ne može spočitati da ga nije izgradio. Vrlo uspješno i jeftino. Uostalom, ko kaže da nacije glupana ne mogu biti uspješne? Nije li recimo Bolonjski proces kao favorizacija uske specijaliziranosti u određenoj oblasti, preduslov za jednu vrstu vladavine, ako već ne nad glupima, a ono nedovoljno informisanima i upućenima u zakonitosti politike, što mu se svede, suštinski na isto.
Ali sve što u razvijenijim zemljama, sljedstvom istorijskih silnica, ima druge uzročnosti, kao npr. prilagođavanje tržišnim potrebama, u Srbiji mora dobiti egzotične varvarske. Stoga je jako zabavno slušati Višekrunine opaske o armiji poltrona čiji cilj nije, kakvo-takvo znanje i kakva-takva produktivnost, već postajanje nalik Vučiću. Pa se tako slično šišaju, nose ista odijela, imitiraju njegove gestikulacije, nastoje što prije smandrljati bilo koji beskorisni fakultet da bi i oni upali u najuspješniju srpsku industriju: proizvođenja i života od magluštine. Zahvaljujući kojoj se čini da oni, zapravo, nisu uvlačiguzi i ništarije, već uspješni građani evropske Srbije. Pratioci svih trendova, loša glumačka ekipa bez premca, jer bolja bi već bila napredak u odnosu na postojeće stanje. U razvijenom svijetu kojem se teži se takođe može govoriti o sistemskom idiotizmu, ali ipak i o staranju da prosječan idiot bude koliko toliko društveno produktivan. U Srbiji, nema sumnje da je Vučićev sistem, za sada, jedini rijaliti koji je, u potpunosti uspješan. I da se nijedna potrošena priča užasnutih građana i moralista iz kruga dvojke ne može takmičiti s njom. Ali pitanje je do kada će to biti moguće?
Odnosno, da li je rijaliti zaista kraj srpske istorije? Ili kreiranje lika i djela Ane Brnabić predstavlja određeni zenit ovoga kraja? Baška sad nagađanja je li ona postavljena da jedno vrijeme izigrava prozapadnu figuru pred određenim nižim činovnicima američkog deep state-a, koji je, u posljednje vrijeme, po inerciji, procese u Crnoj Gori i Makedoniji završio u svoju korist. Pitanje je, zapravo, daleko složenije. A to je, koliko će država sa sve katastrofalnijm ekonomskim pokazateljima biti u stanju da i dalje opstaje na piramidi poltronističkih magli, bez obzira kreirale se one od turbofolk pravoslavlja, ili prigodnog lgtb dženderluka? Budući da postojeća opozicija nije ponudila nikakvo adekvatno rješenje osim konstatovanja tužnog stanja i ponude svoje magle, dosadnije od Vučićevog rijalitija, jedino što se može zaključiti da će despot, iako dosegnuvši zenit, još dugo biti kralj srpskog hipnotizerstva i demonizma. A do tada nam ostaje da se zajebavamo. Tako sam, po prvi put u svom životu uspio smisliti i vic. To jeste inačnicu starog vica o tome kako je nastao Bosanac. Znate, ono “*ebo medvjed bukvu”, “magarac abortirao”, “Hercegovac *ebo panj” i tome slično? E pa, sada bi nekako legao odličan o tome kako je “nastao” Srbijanac. Kako? *ebo Vučić Kačavendu.
Vuk Bačanović
Vuk Bačanović je sarajevski istoričar, dugogodišnji novinar i urednik. Protjeran od sarajevske javnosti zbog drugačijeg mišljenja.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.