Monika Ponjavić: “Igra prestola” – Neprijatni susreti

Prije nekoliko godina, u ranim fazama serije, dok je još uvijek bilo prilike za otkrivanjem novih podataka sa listova Martinove knjige, izjavila sam kako su se svi događaji u “Igri prestola” (eng. Game of Thrones) već jednom desili, te da je sadašnjost koju trenutno pratimo zapravo ništa drugo do serija njihovih ponavljanja.

Tako je heroj iz priče Stare Nen, koji je u pratnji psa, konja i nekoliko prijatelja otišao u potragu za Djecom šume očigledno Bren Stark. A povratak legendarnog Azora Ahaija, junaka iz raznih predanja Vesterosa i Esosa, koji je uz pomoć plamenog mača pobijedio Dugu Noć je i više nego izvjestan. Ples zmajeva; klanjanje kralja Sjevera Targerijenu; saradnja Divljana i Sjevernjaka u borbi protiv Šetača, samo su neki od događaja koji su se već odigrali, u ovom ili onom obliku, što nam u velikoj mjeri može poslužiti kao mapa za razumijevanje nadolazećih epizoda.

Shodno tome, Bren Stark je sada Trooki gavran, titula koju je nekoliko desetina godina na svojim plećima “ponosno” nosio Brinden “Bloodraven” Rivers, vanbračno dijete Egona IV Targerijena i Melise Blekvud, potomka Prvih ljudi. Do Džona, Rivers je bio jedini nama poznati spoj između Prvih ljudi i Targerijena, dvije frakcije čije ih magične osobine čine potpuno jedinstvenim i posve različitim u odnosu na sve druge stanovnike Vesterosa. Čitajući knjige, uvijek sam osjećala veliku povezanost između ova tri lika, između Brena, Džona i Brindena, koji svoju zainteresovanost prema braći Stark nikada nije krio, što je, doduše, u seriji usmjereno samo ka Brenu i u više navrata podvučeno. Nažalost. Međutim, kako je do toga došlo, jedno je od onih gorućih pitanja na koje još uvijek nismo dobili odgovor. Kako je čovjek koji je istovremeno bio poznat i kao najveći čarobnjak svijeta i kao istinski poklonik kuće svog oca, drugim riječima, simpatizer velike kuće Targerijen, što je tokom tri Blekfajer bune itekako dokazao, došao u Zemlje vječne zime i postao sluga Starim Bogovima? Faktički, njegov put je donekle poznat. Po dolasku Egona V na vlast, inače Džonovog čukundjeda, (“Egg” iz priče Dunk and Egg), Rivers je osuđen za ubistvo Enisa Blekfajera i poslat na Zid, gdje je svojim vještinama, iskustvom i znanjem nedugo potom, nakon šest godina, postao Zapovjednik Noćne straže. Trinaest godina kasnije, na jednoj od standardnih i učestalih ekspedicija ovog drevnog reda, Rivers je nestao bez traga da bi ga 48 godina kasnije, sa 125 ljeta, posve živog i relativno zdravog, pronašao Bren u pećini Djece šume.

Šta se desilo na toj sudbonosnoj ekspediciji važno je pitanje, jer je u njegovom odgovoru sadržana Riversova odluka da iz poklonika Targerijenima preda svoje tijelo Usud-drvetu, što je najveća čast koju Prvi ljudi za života mogu zaslužiti. Taj događaj, šta god on bio, je izuzetno značajan u gradnji novog identiteta Brindena Riversa, takozvanog “posljednjeg zelenog-vidovnjaka” i prvog, originalnog Trookog gavrana.

Govorim vam ovo jer upravo u liku Brindena Riversa leži odgovor na pitanje identiteta Džona i Brena, te njihovih potencijalnih sudbina. Riversov identitet je, kao po oporuci, u nasljeđe pripao Brenu Starku, novom posljednjem zelenom-vidovnjaku dok je Džon zapravo refleksija tog istog identiteta, jer je on ne samo spoj Prvih ljudi i ljudi Valirije, kao Rivers, nego je, za razliku od njega, u blagoj prednosti, uzevši da je riječ o direktnom potomku kuće Stark i kuće Targerijen, što ga samo po sebi čini jedinstvenim, s obzirom da se do njega ove dvije kuće nikada između sebe nisu miješale.

Mnogo se pažnje u ove prve četiri epizode pridalo upravo ovoj temi, identitetu, jačanju ili gubitku istog. Džon sve više i više izgleda kao Ned, oponašajući ne samo stil njegove frizure nego i govor Nedovog tijela, uz često stavljanje akcenta na svoje sjevernjačko porijeklo. Ovakva odluka može biti nagovještaj da, u trenutku kada sazna da je on, a ne Deneris Targerijen, zakoniti nasljednik Ludog kralja, takav rasplet događaja neće imati apsolutno nikakav uticaj na razvoj Džonovog lika. U knjizi je upravo to često dovođeno u vezu sa njim, a činjenica da se i serija odlučuje na takav pristup neizmjerno me raduje.

S druge strane, usljed jedne fatalne greške, Bren je tokom prošle sezone izgubio sve, i Hodora i Ljeto i Riversa i pećinu u kojoj je trenirao i neprocijenjivo vrijeme usljed čijeg je nedostatka bio prisiljen da uđe u jedan izrazito agresivan proces spoznaje doslovno svega, na koji, prema riječima samog učitelja, još uvijek nije bio spreman. Takvo nasilje rezultovalo je lišenosti svega ličnog i iščezavanjem Brena kakvog smo do sada poznavali, što je za Sansu, ali i Arju sada tragično već treći gubitak brata. Brojni fanovi bojkotuju Brenove manire, međutim, u datom kontekstu, nisam sigurna da li je išta drugo moglo da se desi, a da pri tom bude logično, jer problem Brena sada prevazilazi ne samo njegov lik nego i samu priču, postavlajjući ključno pitanje filozofske prirode o tome šta čovjeka čini čovjekom? I da li zaborav i gubitak sjećanja, odnosno usvajanje i aproprijacija novih, u ovom slučaju posve stranih, mogu promijeniti čovjeka i njegovu prirodu, te kako i na koji način?

Vodeći se ličnim stavovima i jednako ličnim shvatajem čovjeka, kojeg doživljavam kao sumu svih prethodnih sjećanja, odnosa i iskustava rekla bih da je Brenova transformacija lika u skladu sa njima. Parafrazirajući neke definicije memorije, vjerovanja sam da je ona ništa drugo do naša slika ili utisak nečega što je prošlo, vrijeme u kojem se ti događaji pamte ili, kao u Brenovom slučaju, doslovno postoje. Samim tim, memorija se može definisati kao prisjećanje iskustava stečenih kroz postojanje u određenom prostoru, ali i kao oživljavanje svih utisaka stečenih u mislima o njemu. Ovdje naravno govorimo o problemu realnosti, gdje se neminovno postavlja pitanje šta je iskustveno, a šta je zapamćeno? Drugim riječima, šta je iskustveno sjećanje Brena Starka koje ga čini Brenom kakvog smo do sada poznavali, a šta je zapamćeno kroz njegova sve učestalija putovanja kroz vrijeme? Vodeći se takvim razmišljanjima sasvim je jasno da je upravo Bren izvukao najdeblji kraj u odnosu na svoju braću i sestre, čije sudbine nisu bile baš striktno govoreći zabavne (Džon je vaskrsao, Arja postala Niko, Rikon i Rob na svirep način ubijeni od strane svojih vazala, a Sansa stavljena na milost i nemilost najvećim ludacima koje je Vesteros poznavao), jer živjeti u konstantnom stanju jednako konstantne spoznaje o svakoj izrečenoj misli svakog čovjeka koji je ikada živio, živi ili će živjeti jeste stanje vječne patnje i života u doslovnom paklu. Rekavši ovo, duboko vjerujem da sam jedna od rijetkih koja njegov nedostatak živosti uopšte ne smatra uznemirujućim. Naprotiv.

Drugi dio ove izuzetno dinamične i jednako zabavne epizode, rezervisan je za jednu od meni najdražih sekvenci u istoriji ove serije. Kao prilično zahtjevna osoba, kada je u pitanju ova priča, zbog čega sam često kritikovana, moram priznati da nisam bila ovako potresena i uzbuđena još od onog trenutka kada je Ned izgubio glavu u Kraljevoj luci, a Deneris “rodila” zmajeve. Činjenica da je uloga glavnog aktera u njoj pripala mom omiljenom liku, Džejmiju Lanisteru, samo je dodatni plus. Za one koje interesuje, sljedeći miljenici u nizu su: Davos, Tormund, Bron i Veris, uključujući čak i Bijele šetače za koje, bez obzira na sve, i dalje imam razumijevanja, uzevši u obzir da još uvijek ništa o njima nismo saznali, osim da su kao i Starkovi (slučajnost?), potomci Prvih ljudi. Kuda idu? Zašto? Šta žele? Čemu se nadaju? Ne znamo. Ono što možemo međutim, pretpostaviti jeste da kraj ne bi trebalo da bude i, nadajmo se, neće biti toliko banalan poput borbe između dobra i zla, jer, iako je “Igra prestola” klasična priča epske fantastike, ništa vezano za nju do sada nije bilo klasično, pa, nadajmo se, neće ni kraj. U svakom slučaju, Džejmi. Njegov susret sa Dotrakijima na “otvorenom polju” (“Only a fool would meet the Dothraki in an open field”), ravan samoubistvu i borba sa zmajem.

Ali prije toga, vratimo se prvo u trenutak u kojem je ova brilijantna vojna strategija i nastala – Zmajkamen. Naime, saznavši da je napad na Livačku stijenu bila Pirova pobjeda, ljuta i razočarana Deneris, kriveći Tiriona za sve svoje probleme, odlučuje da prekine svoju vladavinu sa sigurne distance, napadom na pobjednički konvoj Džejmija Lanistera. I s pravom. Tri uzastopna poraza ne ostavljaju dovoljno prostora za manevrisanje. Ipak, njena odluka da odigra bitku na način na koji ju je odigrala, i nakon Džonovog odličnog savjeta (koji nije poslušala), jeste razlog za alarm. Istina, ljudi, koje je bez imalo griže savjesti skuvala u oklopima i to u velikom broju, nisu bili civili nego vojnici i da, u ratu je sve dozvoljeno, ali ipak, čak je i Tirion u nekoliko navrata sa publikom podijelio izraze lica koji pozivaju na zabrinutost. Postoje razni načini na koji se rat može voditi. Malo humanosti, poniznosti, odmjerenosti i kontrole nad impulsivnim odlukama u budućnosti zaista ne bi bilo na odmet. Ali da je izgledalo spektakularno, izgledalo je.

Nasuprot njoj, Sersi i ovaj put, uprkos svim nadanjima, iz cijelog ovog haosa i pokolja izlazi kao pobjednik. Za one kojima je možda promaklo, kočija sa zlatom je, na njenu sreću, u trenutku kada se na horizontu pojavila horda Dotrakija predvođena Deneris na leđima Drogona, što je bila vrlo impresivna slika, već otišla put Kraljeve luke i u sigurne ruke Majkrofta Holmsa. Sva hrana, neophodna za preživljavanje Duge noći, uključujući i gotovo svu vojsku Lanistera, konje, oklope i oružje, nestala je bez traga, što će svakako uticati na pravac u kojem će se rat dalje kretati, pod uslovom da Sersi zlatom koje joj stiže ne unajmi sebi “Zlatnu družinu” Blekfajera. U tom slučaju šanse su joj znatno veće. Za osobu koja ne posjeduje zmajeve, njena neuništivost prilično je zapanjujuća, ali i sasvim izvjesna.

Najgore od epizode:

-Polu-stilizovani crteži sakriveni duboko u pećini na ostrvu čija je svrha doslovno ispričati komad istorije i podvući, kako akterima scene tako i publici, oko čega će se nadolazeći događaji vrtiti. Gledajući ovaj segment nisam mogla a da ne pomislim na nesrećnu šestu sezonu “Izgubljenih” (eng. Lost) i jednako otrcanu Džejkobovu pećinu. Ono što je ipak u “Izgubljenim” bilo za nijansu bolje jeste uniformisana stilizacija crteža, odnosno brojeva, za razliku od ovih u pećinama Zmajkamena gdje su spirale (“Always the artists”) koliko toliko pratile nekakav stil u odnosu na vrlo realističan prikaz Bijelih šetača, sa sve plavim očima i malom krunom na glavi Kralja Noći. Kreativnost pisaca je i ovdje došla do punog izražaja pogotovo s obzirom da u situacijama koje uključuju nekakavu misteriju, crteži na zidovima pećine obasjani svjetlom baklje koju vrlo često drži jedan od protagonisa, nije nešto što viđamo baš često. Mišljenja sam da smo u epizodi ovakvog kalibra ipak mogli biti pošteđeni ovakvih klišea. No dobro.

Najbolje od epizode:

-Džejmijeva luda hrabrost. “Idiot.”
-Činjenica da je Drogon preživio Brona, ali i podatak da zmajevi nisu neuništivi čime se dinamika nadolazećeg rata ipak koliko-toliko niveliše.
-Bron, The Almost Dragonslayer
-Bron, kao Džejmijeva savjest
-Povrtaka Arje Stark kući
-Bejlišova loša procjena situacije. Vjerujući da će Bren postati novi gospodar Zimovrela Bejliš mu je prilično brzopleto u ruke dao čuveni bodež “Catspaw”, koji je u neku ruku i pokrenuo cijelu priču. Da li je to početak njegovog kraja?
-Brenov sablasni razgovor sa Bejlišom: “Chaos is a ladder”. Pored toga što mislim da su Maloprstićevi dani odbrojani, vjerujem i da su mu ove posljednje sedmice u Zimovrelu prisjele. Sansa će uskoro nadigrati učitelja. Arja je u stanju da savlada Brijenu, pa samim tim i Sandora Klegejna, dok Bren zna sve Bejlišove tajne, uključujući i da je on direktno odgovoran za smrt Edara Starka. Pitam se ko će biti prva osoba kojoj će Bren otkriti sada već legendarnu rečenicu: “I warned you not to trust me”. Moj izbor je Sansa. Ili možda Arja. Ili obje. Ali ne još, jer bi vrijeme za njegovu smrt tek trebalo doći, što je trenutak koji svemogući Bren čeka. Ned bi bio ponosan!
-Za one koji se pitaju čemu to čekanje mislim da takva odluka ima veze sa pridobijanjem vojske Dola. Svaki nagli pokret u igri protiv Bejliša sasvim sigurno znači pogrešan korak i sigurnu smrt. Kockice se moraju posložiti kako bi na vidjelo izašao podatak da je Bejliš na prevaru došao do svoje titule, ubistvom Lajse Arin, ali i njenog prvog muža Džona Arina, podatak koji je Bren do sada vjerovatno usvojio. U trenutku kada se to otkrije, sigurna sam da bi Rojs bio u stanju da golim rukama udavi Maloprstića. Međutim, s obzirom da je Sansa bila svjedok Lajsine smrti, nakon čega je lagala, spasivši tako Bejlišov život, važno je da se karte odigraju dobro što nema nikakve veze sa naklonošću njemu. Ona je nestala u onom trenutku kada ju je Bejliš kukavički prodao Remziju.

Najbolji citat: “Fewer”, mali omaž Stanisu, ali značajan.

Ocjena: 5-/5
Tekst napisala: Monika Ponjavić

Monika Ponjavić je arhitekta, teatrolog, teoretičar audio-vizuelne umjetnosti i scenski dizajner. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.

***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE
MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE.
SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU 
TUŽBE.***

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.