Na praktično današnji dan, 28. 8. 1977. godine rokenrol bivše države je doživio epizodu koja je bila ne samo neočekivana nego je ostala jedinstvena u njegovoj istoriji.
Na nečemu što je trebalo biti ne samo ispraćaj Gorana Bregovića u JNA već i posljednji koncert u tom momentu praktično raspadnutog Bijelog dugmeta, okupilo se minimalno 50 hiljada ljudi. Neke procjene išle su i na 100 hiljada. Do tog momenta to je bio ne samo najbrojniji rokenrol skup SFRJ nego je i u evropskim okvirima predstavljao poštovanja vrijednu brojku.
Teško mi je da povjerujem da je prošao nečiji životni vijek od dana kad sam u mom ocu omiljenoj „Politici Ekspres“ čitao o koncertu kod Hajdučke česme i naivno pomislio da je to znak pobjede rokenrola. To je bio samo usamljeni eksces koji čak ni čovjek u njegovom srcu nije mogao, a ni želio da ponovi na Hipodromu 2005. Umjesto da napravi džentlmenski gest i odrekne se dijela ionako enormne zarade u korist moćnog razglasa, te tako uđe u istoriju kao laf, ispao je obični kalkulant.
Budući da je sam bend bio u raspadu ni samoj organizaciji se nije pristupilo sa previše entuzijazma ili makar opreza, a za njega je bilo već pomalo kasno kad je tolika masa nagrnula u izletište na obodu Beograda. Završetak raspusta i besplatan koncert su bili sigurno mamac od značaja, ali tolika posjeta sigurno nije bila očekivana. Spada u kategoriju čuda da nije bilo ljudskih žrtava a kasnije nastala poređenja sa Woodstockom su tim prije bila deplasirana, jer se tamo organizaciji pristupilo, čak i u uslovima opšte omamljenosti opijatima, sa mnogo više osjećaja.
U krajnjoj liniji sa Woodstocka imamo dva albuma tonskih zapisa i sjajan dokumentarac, dok sa Česme imamo samo jedan album koji je uglavnom snimljen na naknadnom koncertu u sarajevskom klubu a samo je huk publike zadržan sa originalnog koncerta. Čak i to je relativno jer su sa originalnih snimaka morali biti uklonjeni krici i zapomaganja onih kojima je trebala hitna pomoć.
Za potpisnika ovog teksta je Hajdučka česma imala ulogu detonatora jer je sve što ju je pratilo imalo efekat „prvog puta“. „Džuboks“ br. 39 je bio prvi koji sam kupio jer je gotovo u cijelosti bio posvećen ovom događaju, a sticajem okolnosti i istoimeni album je bio prvi LP koji sam dobio te ga slušao do iznemoglosti. Iz tih sentimentalnih razloga ne mogu da budem preoštar i nalazim isključivo mane ovoj priči samo zato što se njen glavni junak pretvorio u nešto što sa rokenrolom odavno ima samo spoljašnje sličnosti.
Bijelo dugme je bez obzira na ozbiljne primjese onog što se nazvano „pastirskim rokom“ ipak podiglo neke standarde na domaćim prostorima, prvenstveno u pogledu produkcije. Bregović je mudro, kao i sve što je radio, jako rano shvatio da su YU prostori ipak primarno narodnjački, ili ako hoćete folk. I zaista, kad slušate našu muziku, bar onu popularnu, vi u njoj redovno čujete taj melos. Zato se nije ni libio da snimi takve užase poput „Hop-cup“, „Bekrija si cijelo selo viče!“ ili „Slatko li je ljubiti tajno“ a sve rame uz rame sa nekim besprekornim baladama poput „Lošeg vina“, „Došao sam da ti kažem da odlazim“ ili „Ipak poželim neko pismo“.
https://www.youtube.com/watch?v=2575wKBbz-E
Jedino tako je mogao da pridobije široke mase, dok su neki istinski rokenrol bendovi poput Time, Buldožera, Pop-mašine, pa dijelom i YU-grupe ili Smaka istrajavanjem na urbanom zvuku bili osuđeni da tavore i budu predmet obožavanja onih kojima je važnija bila virtuoznost. I još nešto, iako će me Azroljupci vjerovatno razapeti zbog toga, Đonijeva urbana poezija je bila i ostala sam vrh onog što se otpjevalo na našem jeziku, ali znam pouzdano koliko je njegovoj popularnosti doprinio sevdah u glasu i akordima.
To nas dovodi do fenomena konstantnog kaskanja za svjetskom scenom, koje je te 1977. godine bilo toliko očigledno da je prosto paralo oči. Naime, upravo ta godina je donijela takvu, rekao bih smrtonosnu nisku albuma koji su danas odreda u kategoriji klasika. Jedini problem je što u očima pravovjernih rokera to i nije bio rokenrol. Odnosno jeste, ali nekako sirotinjski odsviran. Pogađate govorim o prelomnoj godini, godini punka. Mogu vam nabrojati na desetine zaljubljenika i odličnih poznavalaca rokenrola, koji će vam kao iz topa reći da ih možete pitati šta hoćete o rokenrolu do 1977. ali da poslije to nije bilo to.
Hajde onda da vidimo, bar 10 tih albuma i šta je to što toliko nije valjalo:
1. Sex Pistols – Never Mind The Bollocks
2. The Clash – The Clash
3. The Stranglers – Rattus Norvegicus IV
4. Television – Marquee Moon
5. Talking Heads – 77
6. Ian Dury – New Boots & Panties
7. Blondie – Blondie & Plastic Letters
8. Ramones – Rocket To Russia & Leave Home
9. Elvis Costello – My Aim Is True
10. Wire – Pink Flag
Kao što bi to rekao Bob Dylan:“Something is happening here but you don't know what it is. Do you Mr. Jones?“ Nerazumijevanje naravno nije nikakvo opravdanje za neznanje ili barem nedostatak osjećaja za prepoznavanje istinskih rokenrol vrijednosti, pa su neki od ovih antologijskih naslova i dan-danas potpuna nepoznanica ovdje, ali vratimo se temi.
Istovremeno, kod nas na listama najboljih albuma imamo Smak i „Crnu damu“, Drugi način i njihov istoimeni album, pomenuti koncertni album Dugmeta. Njegoš bi rekao: “Pleme moje snom mrtvijem spava“. Velibor Miljković, poznatiji kao Toni Montano i zaslužan za parafrazirani naslov današnje kolumne, doduše tvrdi da je on sa pločom Sex Pistolsa posmatrao mase kako idu prema Hajdučkoj česmi. Interesantno je da npr. drugi album Buldožera, „Zabranjeno plakatirati“ koji uopšte ne zaostaje za njihovim legendarnim prvencem, takođe objavljen iste ove godine, ne figurira na listama najboljih albuma. Valjda je njihovo zappijansko ludovanje bilo isuviše hermetično za šire mase.
Jedna nedavna epizoda kada sam u tzv. domaćem bloku DJ seta koji sam izvodio, pustio jedne uz druge Bijelo dugme i Idole, mi je ponovo podcrtala tu ogromnu razliku. Bum bendova koji je sa početka osamdesetih bio domaća reakcija na onu listu gore, je upravo zato bio zlatno doba našeg rokenrola. Samo tada svjetski relevantni bendovi, bilo iz Beograda, Zagreba, Ljubljane ili Novog Sada su pravili neku uzbudljivu urbanu muziku koja je zaposjela vrhove top-lista. Nedugo potom njegovo veličanstvo Melos se vratilo na tron, ali u još grđoj, turbo-varijanti koja je rokenrol otjeralo u još dublji mrak nego što je ikad bio.
Ipak, četrdeset godina kasnije ostaće zapamćeno da je rokenrol bend, kakav god da je bio, prašio pred desetinama hiljada ljudi. To se više ponovilo nije. Samo zbog toga ovaj tekst.
Nebojša Ristić
Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.