Monika Ponjavić: “Igra prestola” – Epilog sedme sezone

Nakon nešto više od deset dana od finala „Igre prestola“ (eng. Game of Thrones), postavlja se pitanje šta se tačno desilo sa sedmom sezonom serije koja je prije svega nekoliko godina toliko toga obećavala. Kada ovo kažem, pri tom se uopšte ne referišem na same događaje koji su se u ovih sedam epizoda, koliko je pretposljednja sezona trajala, odigrali, nego radije na njihov smisao, poentu i razlog zbog kojih je odlučeno da se upravo ovi događaji dese na baš ovakav način.

Drugim riječima, šta je bila svrha sedme sezone? Šta su bile teme koje je željela istražiti? Da li ih je uopšte bilo? I na koji način su likovi razvijani? Možemo li se uhvatiti za barem jednu priču koja se nije, kao sve ostale, bjesomučno vrtila u krug, grizući sporadično tako sopstveni rep, u nastojanju da sačeka ne bi li se Zid konačno srušio, jer to je upravo ono čemu su sve priče ove godine nažalost težile. Pad Zida i trenutak sinhronizacije (likova i događaja) kako bi se konačno krenulo u dugoočekivani Veliki rat protiv Bijelih šetača, omiljenoj temi za razgovor Džona Snježnog i, čini se, jedinoj.

Upravo je to čekanje sinhronizacije i poravnanja likova u određenoj mjeri i odredilo nekoliko, nazovimo ih, tema ovogodišnje „Igre prestola“, od kojih bi svakako trebalo izdvojiti spajanje vatre i leda, kroz Deneris Targarjen i Džona Snježnog, otkrivanje Džonovog identiteta, te napad nesrećnih Bijelih šetača. U pitanju su, naravno, događaji monumentalnih razmjera, koje čekamo gotovo od prve epizode prve sezone, ali i prošle sezone, kada je Bren do istine došao putem svojih vizija. Od tog trenutka pa do danas, bez puno dvoumljenja, možemo reći da priča stagnira ili, još gore, da se vrti u krug, što je dovelo do toga da sedma sezona bude istovremeno i najdinamičnija, ali i najčudnija, te najmanje dosljedna seriji koju zapravo gradi.

Lišena kvalitetnih dijaloga, kompleksnih i višedimenzionalnih likova, hrabrih odluka i uloga sa evidentnim posljedicama, „Igra prestola“ je pred našim očima prerasla u blijedu, izduvanu, prevaziđenu verziju sebe, koja samo na momente podsjeća na original. I to je problem.

Iako sam uživala u brojnim trenucima, povremenim vrlo zabavnim dijalozima, nekim novim odnosima među likovima, fundamentalno važnim otkrićima, činjenica jeste da će za mene ovo ipak ostati sezona obojena i upamćena po vrlo čudnim dramaturškim odlukama pisaca koje su, samim tim, dovele do još čudnijih odluka naših protagonista, zbog čega se već tokom polovine sezone počelo osjećati da je “Igra prestola” izgubila svoj momentum. I sve to bi bilo u redu da nije u pitanju serija koja je svoj uspjeh i svoje ime zasnivala na utemeljenom osjećaju realnosti, potkovanom odličnim dijalozima, kompleksnim likovima, njihovim odnosima i međuljudskom dramom protkanom elementima ne tako klasične epske fantazije, nastale iz pera Džordža Martina. Jer, da nije bilo toga, danas ne bismo govorii o “Igri prestola” kao globalnom fenomenu popularne kulture. Naprotiv. Bila bi to samo još jedna u nizu onih serija čijih se naziva niko više ne može ni sjetiti. Razmišljajući o tome šta je tačno dovelo do toga, došla sam do zaključka da se krivica ne može svaliti na jednu stvar, nego prije na nekoliko njih.

Nigdje se problem serije ne očituje na tako dobar način kao u “teleportaciji” kontinentom, te generalno osjećaju trčanja kroz događaje. Naravno, sama teleportacija nije toliko sporna, koliko činjenica da je njeno postojanje značajno osiromašilo realizam na kojem je “Igra prestola” izgrađena. Pored svoje očigledne neprirodnosti, prouzrokovane činjenicom da su sve prethodne sezone uporno insistirale na značaju putovanja (posebno prva, koja nas je uvjerila da je put od Zimovrela do Kraljeve luke jedan jako dug i naporan put, na kojem se kompletna politička situacija može iz korijena promijeniti), važno je istaći i to da je tokom svoje evolucije putovanje po Vesterosu (ili nedostatak istog) zapravo preraslo iz integralnog dijela priče u sredstvo za postizanje cilja, izgubivši tako potpuno na svojoj originalnoj snazi. I ponavljam, da u samoj postavci stvari akcenat nije tako snažno stavljen na značaj protoka vremena u fantastičnom svijetu “Igre prestola”, protok vremena i svi problemi koji sa njim idu danas ni ne bi bio tema ovog teksta. Drugim riječima, kada je cilj dovesti zmaja do Kralja Noći (kojem zmaj u sljedećoj epizodi, ali i sezoni treba), onda se putovanje, koje je svojevremeno trajalo skoro dva mjeseca, skraćuje na manje od dva dana. U takvim situacijama, Gendri će doslovno otrčati nazad do Zida, vrana će preletjeti pola kontinenta brzinom svjetlosti, jezero će svoje agregatno stanje mijenjati postepeno, tek toliko dugo ne bi li u pravom trenutku, zarad spektakla koji željno očekujemo, Deneris na krilima zmajeva ujahala pobjedonosno i spasila dio dana, ugrozivši pri tom živote svoje djece (na najgluplji mogući način) jer je, kako se ispostavlja, Kralj Noći zapravo, vrlo zgodno, obdaren vještinama olimpijskog bacača koplja.

Svi ovi događaji, htjeli mi to prihvatiti ili ne, su tu kako bi se priča dovela iz tačke A u tačku B, bez obzira na cijenu i bez obzira na prethodno uspostavljen kanon. To je, dragi moji, osnovna definicija lošeg pisanja, njegovo oličenje, jer nas u procesu prelaženja iz jedne u drugu tačku ne dovodi bliže likovima, niti situacijama, ne govori nam ništa novo o njima niti o njihovim odlukama, kao što ne radi ništa za narativ, osim što jednoj strani daje više moći, bez da nam pri tome kaže nešto o njenoj prirodi ili njenom značenju u kontekstu same priče. Samim tim, suptilnost u ovim procesima postaje nepoznanica, što je dovelo do potpuno neprirodnih, često usiljenih, trenutaka, nešto od čega “Igra prestola” do sada rijetko da je patila.

Govoreći i dalje o tom osjećaju realnosti, moramo primijetiti da je ono što je u “Igri prestola” činilo jedan od osnovnih elemenata identiteta zapravo upotreba vješto napisanih, promišljenih i izuzetno sadržajnih dijaloga. Upravo ti dijalozi su u najvećoj mjeri davali neophodnu trodimenzionalnost i kompleksnost likovima i događajima, što je rezultovalo izvijesnim pomakom i unapređenjem dosadašnjeg načina pisanja serija i filmova ovog žanra. Zasnovanost tih dijaloga na onima iz knijge, poznate po svom naturalističkom stilu, dalo je piscima scenarija veoma dobro razrađenu podlogu, koju nije bilo teško prilagoditi ekranu, zbog čega je prvih nekoliko sezona teklo prilično glatko.

Danas je to već stvar prošlosti jer kako se serija otisnula dalje od događaja koji su opisani u knjizi, ti dijalozi postaju sve kraći, generičniji i slabiji, što se itekako vidi u posljednjoj sezoni, koja sada više akcenta stavlja na specijalne efekte, a manje na likove i njihove odnose. Da li je tome razlog godišnji zadatak HBO-a da premaši prošlu sezonu, da bude impresivnija, veća, skuplja, masovnija itd, teško je reći, isto kao što je teško zanemariti i činjenicu da, što je više ovako bombastičnog sadržaja, više je i publike, srazmjerno. Sve u svemu, ono što je okarakterisalo posljednju sezonu u odnosu na prošle je upravo ta odluka o kretanju ka ukusu najšire publike, koji je neminovno prouzrokovao umanjenje i pad kvaliteta onog osnovnog elementa “Igre prestola”, koji je naposlijetku i zadobio tolike ljubitelje.

Sve ovo dovelo je do trećeg problema, gubitka dubine i slojevitosti, što se može posmatrati na primjeru Džona Snježnog. Činjenica da je u finalu odbio upravo ono zbog čega je na kraju krajeva Rob i krenuo u rat – nezavisnost Sjevera, za čijeg je kralja Džon izabran prije manje od godinu dana, je samo jedan od rezultata svog ovog haosa. Njegova odluka da odbije javno istupanje i priznavanje lojalnosti kruni, nam je pokazala da Džon politički, ali i vojno, zapravo uopšte nije dorastao visini zadatka i poziciji koje su pred njega stavljene iako je to uvijek bila njegova prednost i poenta njegovog lika mirotvorca. Takva odluka bi jedino bila opravdana u slušaju da je to od samog starta bio cilj, što znamo da nije. S druge strane, Džonovom slučaju ne pomaže ni nedostatak Duha koji se tokom ove sezone pojavio doslovno nula puta. Specijalni efekti su skupi. Toliko je jasno. Ali, da li je za potrebe priče bilo neophodno nagurati toliko spektakularnih scena zasnovanih na kompjuterski generisanim slikama na uštrb višedimenzionalnosti Džona nisam sigurna. A Duh jeste sredstvo putem kojeg se Džonov lik može i treba graditi. Lišiti ga dijela njegovog identiteta koji predstavlja metaforu za prirodu Sjevera bio je prilično nespretan izbor jer Džon je na kraju krajeva (nesuđeni) nasljednik prestola (ukoliko se za njega izbori), a pronalazak legla vukova, među kojima i albino Duha, označio je početak ove serije, te najavio povratak magije koja je sada, uz realizam, njen značajan dio. Da ne govorimo o tome da ništa, ali apsolutno ništa nije naučio iz sopstvenih grešaka, ali i grešaka pojedinih članova svoje porodice, te sudbina koje su ih na kraju sačekale. Ovdje, prije svega, naravno, govorim o Robu, koji je zbog ljubavi u narodu postao poznat kao Kralj koji je izgubio Sjever. A znamo šta je to dalje prouzrokovalo. Naravno, u slučaju Džona i Deneris je postavka stvari znantno drugačija, međutim, takva odluka – odbijanje nezavisnosti zarad obećanja datog (trenutno) nelegalnoj kraljici zbog zaljubljenosti – je odluka koju bi Džon na Sjeveru trebalo da skupo plati, pod uslovom da govorimo o staroj „Igri prestola“.

U ovoj novoj, posljedice za loše odluke ne postoje još od četvrte sezone, kada je „Igra prestola“ bila jedna od onih serija koje bih bez ikakvog razmišljanja preporučila svima, nevezano za lične afinitete i činjenici da se ovdje ipak radi o štreberskom žanru koji nije za svakoga. Tada je ova serija bila nezaobilazno štivo, ne zato što se radilo o spektakularnoj epskoj fantaziji punoj neočekivanih ubistava, krvoprolića, seksa, rata, spletki, golih žena, muškaraca i ko zna čega još, nego zato što se radilo o priči vrijednoj pričanja, o priči koja je uspjela biti vodeća, te pomjeriti granice i dići kvalitet svih televizijskih programa, sigurno za stepenicu više. Danas, nakon skoro tri godine življenja u zabludi, shvatam da je “Igra prestola”, koju i dalje jako volim, već odavno izgubila onu silinu i draž koju je imala u prvim sezonama, skliznula u prosječnost i puku populističku zabavu koja krasi toliko aktuelnih serija (uz izuzetak zmajeva), a pri tom nastavila da živi na lovorikama kvaliteta koji je u međuvremenu u ogromnoj mjeri izgubila.

Činjenica da se na programu istovremeno prikazivao Linčov Tvin Piks (eng. Twin Peeks) nije slučajna. Šta više. Čini se kao da je u posljednjih nekoliko godina došlo do novo prezasićenja u televizijskom svijetu spektakla i loše napisanih dijaloga, te da će avangardni Linč istom serijom napraviti novi presedan i nanovo promijeniti paradigmu ovog svijeta. A u kom pravcu, pa o tome ćemo, sigurna sam, govoriti tek sa neke vremenske distance. Žao mi je samo što to nije uradila “Igra presola”, serija koja je toliko toga mogla.

Ocjena sedme sezone: 3.5/5
Tekst napisala: Monika Ponjavić

Monika Ponjavić je arhitekta, teatrolog, teoretičar audio-vizuelne umjetnosti i scenski dizajner. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.

***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE
MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE.
SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU 
TUŽBE.***

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.