„Koncert Nick Cave & The Bad Seeds, koji će se održati 28. oktobra u beogradskoj Kombank Areni, najbolje je prodavan koncert cijele svjetske turneje.
Iako je ostalo još nešto više od mjesec dana do koncerta cio planirani kapacitet je rasprodat, a zbog izuzetno velikog interesovanja i zahtjeva brojnih fanova koji su ostali bez ulaznica kapacitet se proširuje na gornje tribine (nivo 400), saopštili su organizatori.“
Ako ste mislili da je ovo vijest sa „Njuz.net“, onda ste se grdno prevarili jer se Arena zaista puni. Sve to ne bi bilo čudno da nije riječ o Nicku Caveu koji je koliko do juče slovio za jednog od najvećih mračnjaka na sceni. A što je najbolje on to i dalje jeste, odnosno nije počeo preko noći da izbacuje hitove pa je sad publika odjednom poludjela za njim. Prije će biti da se kultni status koji Nick uživa u Srbiji nakon koncerta na tom istom mjestu 2008. te dva ubitačna nastupa na EXIT-u, pomiješao sa pomalo pomodnim interesovanjem koje je pobudila i tragedija koja ga je zadesila prije godinu dana.
I zaista, prije tačno godinu dana na ovom istom mjestu objavljena je prva od ovih kolumni, „Topola užasa“, koja je govorila o njegovom posljednjem studijskom albumu „Skeleton Tree“. Koristeći jasenovačku „topolu užasa“ kao metaforu bavila se primarno užasom koji je snašao autora a budućnost njegove karijere je bila potpuno pod znakom pitanja.
Ipak, godinu dana kasnije stvari ne stoje tako crno, a za zatvaranje ovog prvog kruga nije moglo biti boljeg povoda od njegovog dolaska u regiju (gostovaće i u zemlji evropskih košarkaških šampiona), kao i netom objavljene kompilacije „Lovely Creatures – The Best of (1984-2014)“. Ovo je gotovo savršena kompilacija makar ona ne donosi nove ili rijetke pjesme (za to vrijedi provjeriti izdanje iz 2005, „B-Sides & Rarities“), a kako to nekad davno napisa Dragan Kremer: “Stara arapska poslovica kaže – dobra kompilacija je ona koja vas navede da kupite sve albume te grupe“.
Prije godinu dana nije bila prilika da se posebno osvrne na kompletan opus Nicka Cavea & The Bad Seeds ali je ovih 45 pjesama biranih od strane Cavea lično i njegovog dugogodišnjeg glavnog saradnika Micka Harveyja idealno da se sagleda jedna od najfascinantnijih karijera u rokenrolu.
Iako ove pjesme, ne samo ja, nego i svaki drugi obožavalac i poštovalac, zna gotovo napamet, ovako hronološki poređane daju jednu novu, jasniju sliku. Na njoj se vidi kako je mladi Cave sazrijevao i kako se iz haosa koji je dovukao sa sobom još iz The Birthday Party rađao jedan potpuno zreli umjetnik, kako bi se na engleskom reklo – „towering figure“.
Prvi album, u čijem se naslovu poigrao sa remek-djelom Jamesa Jonesa, „From Her(e) To Eternity“, odmah je dao do znanja da će ljubav (pored smrti i Boga) biti ključna tema njegovog stvaranja. Uostalom, taj trijumvirat je odavno shvatio i Nickov veliki uzor Johnny Cash, a neko pametno uobličio u trilogiju („Murder“, „Love“ & „God“).
Taj prvi, košmarni dio doživio je svoj vrhunac albumima „Your Funeral…My Trial“ i „Tender Prey“ a danas je lako biti pametan i reći da je „The Good Son“ koji je uslijedio bio očekivano pročišćenje i smirenje.
Tada, 1990. to je bilo prvorazredno iznenađenje i predstavljanje svijetu jednog novog Cavea, croonera za klavirom. Za mnoge je to bila i izdaja od strane od jednog od simbola mučeništva iskazanog kroz neke agresivne note, ali sad vidimo da je to bilo samo otkrivanje još jednog lica koje mu jednako dobro pristaje.
Cijelo vrijeme u toj potrazi i preispitavanju okosnica mu je bio nevjerovatan i jedan od najboljih pratećih bendova ikad a kroz koji je do danas prodefilovalo preko petnaest muzičara. Među njima se našao i jedan porijeklom iz zemlje evropskih košarkaških vicešampiona, George Vještica.
Čak ni odlasci ključnih saradnika poput Harveya ili Blixe Bargelde nisu izazvali problem, naprotiv, ulazak Warrena Ellisa je donio novi zvučni identitet i osvježenje. Generalno posmatrano, moglo bi se govoriti da se kroz duži period zvuk Cavea i njegovog benda stišao i umirio, ali projekti sa strane poput Grindermana a iza kojih trava više ne raste jasno govore da je ta slika, kao ustalom sve kad je ova družina u pitanju, samo prividna.
U središte te slike je kao grana mršavi, ali jednako tako i nesavitljivi čovjek kojeg nije slomila ni velika lična tragedija nego je našao snagu da sa svojom kohortom krene u još jedan pohod po svijetu. Njegov drugi sin, Earl, mu je otkrio pod stare dane jednog drugog velikog pjesnika i njegove The Smiths. Oduševljenje s kojim govori o njegovoj poeziji, žar s kojim govori o novom albumu te u krajnjoj liniji ova turneja najbolja preporuka se da se zaputimo na neku od obližnjih destinacija. Destinacija se na engleskom piše vrlo slično kao sudbina.
Nebojša Ristić
Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.