Čitam tako neki dan ponovo legendarni tekst Filipa Mursela Begovića, urednika Erdoganovog satiričnog sedmičnika Stav iz 2016. o časti koju je imao pri posjeti manifestaciji “Sultani duše (Kraljevi mudrosti) susreću se u Eskisehiru“.
U spomenutom turskom gradu okupili su se, između ostalih i domaći poštovaoci Alije Izetbegovića, koji u Turskoj, inače ima status “kralja mudraca”. Mursel je oduševljen izvjesnim Mehmetom. Mladić zna amabaš svaki Alijin citat o patriotizmu, o odnosu sa komšijama, multikulturi, o islamu i zapadu, islamu i politici, o snishodljivosti, poltronima i ulizicama, ponosnima i dostojanstvenima, sekularizmu. Toliko Mehmet zna o Aliji, da, po riječima svog mostarskog cimera, izrekama prvog bosanskog predsjednika “bari koke”, štoviše “fascinira ih”, jer “ko ti zna citirati Aliju Izetbegovića ispadne jako pametan i mudar.“ Ovo sve zvuči smiješno? Krepava vam se od smijeha na samu pomisao barenja emotivnih koka umjesto Balaševićevim, Izetbegovićevim lyricsima?
E pa nemojte jer nije smiješno. Došla su vremena u kojima opet i opet valja podvući i konstatovati da je Alijino doba Periklovo doba bošnjaštva, doba lidera koji je bio u stanju izjaviti da “nikada nije mislio da svi ljudi treba da ga vole” i to smatrao normalnim stanjem i bio svjestan prirodnosti suprostavljanja etnopolitičkih načela u kompleksnoj zemlji kao što je BiH. Možda je Alija bio smiješan jer samoga sebe, u više intervjua, uspoređivao sa Isusom, Gandijem, ili Jicakom Rabinom, ali su takve izjave izazivale i još uvijek izazivaju zdravo-posprdan smijeh, zametak nade u nešto bolje od ovakve harlekinske, ali autentične i iskrene pojave.
Međutim, kada danas otvorite par opskurnih portala, koji pretenduju da budu kreatori javnog mišljenja, tamo više nećete naletjeti na nekoga nalik na Aliju, niti nekoga boljeg od Alije, to jeste nekoga ko se u političkom smislu apgrejdovao. Ne, tu vas dočeka politolog i politički analitičar dr Jasmin Mujanović da vam objasni da Alijina zajebancija poput one o građanskoj BiH i nije zjebancija koja je imala svoju namjenu i rok trajanja, već je to jedna sasvim ozbiljna i inače neobično stabilna politička kategorija koju sada ne ugrožava niko drugi do Vladimir Putin preko Milorada Dodika i Dragana Čovića. Teza izneta u Foregin Affairsu je vrlo jasna: “Dodik vidi Čovića kao saveznika u nastojanju da podrije pokušaje bosanske državne Vlade (i njenih pristalica u Briselu i Washingtonu) da stvori efikasniju i racionalnu državnu administraciju, koja danas ima 14 različitih vlada na manje od četiri miliona ljudi.” Elem, kad sam zadnji put učitao web stranicu, Savjeta ministara BiH, taman da mu tepamo da je zaista “bosanska državna vlada”, u njemu su još uvijek sjedili i legitimno izabrani ministri iz HDZ-a, kojima, ako je vjerovati Mujanoviću, nekako uspijeva da istovremeno ulažu napore za stvaranje efikasnije državne adminstracije i da te napore, istovremeno podrivaju.
Ili je Mujanović, braneći ustavni poredak od Vladimira Putina, bosanskom državnom vadom proglasio samo bošnjačke ministre, dok su hrvatski slučajni prolaznici, peta kolona, ili, u Mujanovićevoj glavi već neko ko bi, po inerciji, trebao prihvatiti “građansku” ulogu Ive i Željka Komšića? I ko još u izmišljenoj “bosanskoj državnoj vladi” radi na toj famoznoj novoj racionalnoj administraciji? Narodni guslar Vukota Govedarica? Možda doktoru politologije to baš nije najjasnije, ali u politici su svi gambiti, pa i oni koji uklučuju Vladimira Putina, potpuno legitimni. Ako su legitimni za Njemačku, SAD, Tursku ili Kinu onda ne postoji ni jedan razlog zašto ne bi bili za Republiku Srpsku, ili svakoga ko u njemu nađe eventualni interes, a nije baš sklon povjerovati primjenjivosti teorijskog načela o pravu pojedinaca, a ne etničkih kolektiviteta. Pogotovo, kada su ti “kolektiviteti” zapravo nacije izgrađene upravo na građanskom modelu starije od same BiH i kada propovijedanje tih načela dolazi od strane zagovarača razbijanja Jugoslavije, države koja bi svakako bila u daleko boljoj međunarodnoj poziciji da se nosi sa različitim gambitima.
Ali to Mujanovića nije spriječilo da nam ponudi novi recept. Imperativno je, pazite sad, da se “ljevica i sve stvarne reformske snage ujedine”. Ta, ljevica je, bez zezanja propali SDP sa propalim DF-om sa priključkom propalog Saveza za promjene. Dakle zbir politčkih varalica koje su i same sebi neozbiljne u savezu sa provincijskim četnicima. Ko bi ovaj put trebalo da izigrava političke predstavnike Hrvata, nije precizirano, ali nemam nikakve sumnje da će se već naći neko ko će na osnovu Mujanovićeve priče dobiti 0,20 posto hrvatskih glasova i tako biti udostojen “bosanske državne vlade” i ko će nacionalni interes pretpostaviti NATO-u na način da je svejedno da li će, nakon ulaska u isti, uopšte postojati kao ravnopravan faktor.
Eto zašto je Alija Izetbegović, u poređenju sa pseudograđanskim dosadnjakovićima, ipak bio “sultan duše i kralj mudrosti”. Jer od Alijine rečenice “Kada izgubim razloge da živim, umrijeću” korist makar imaju adolescenti Erdoganove partije pri osvajanju srca adolescentkinja. Od komposta hiljadu puta ponovljenih floskula koje je američkoj publici blagoizvoljeo prezentovati Mujanović, može se samo umrijeti od dosade.
Vuk Bačanović
Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.